ʟֆɖ
Mark je psihoterapeut. Živi i radi u Zurichu, a preferira neortodoksne pristupe problemu duševnog zdravlja. Na spomen LSD-a samo se lagano osmjehnuo i komentirao: “L(ove), S(u)rrender, D(e)votion...”. Bio je to smiješak kolekcionara kaotičnih unutarnjih iskustava i čovjeka koji je očito cijeloga života gimnasticirao svojim neuronima, zalijevajući ih počesto solidnim porcijama molekula koje, prema nekim današnjim znanjima, predstavljaju ono što se obično zove najjačom halucinogenom drogom. I, vjerojatno, najpopularnijom. Kada govori, Mark me svojim oblizivanjem usana i još uvijek bujnom kosom, koja ipak ne može sakriti srednje pedesete, podsjeća na hippijevsko razdoblje u kojem je izgradio ovako tolerantan stav prema drogi koja, međutim, nije nimalo naivna, osobito u rukama pretjeranih entuzijasta. Dok se vozimo prema njegovoj kući u Njemačkoj, negdje uz samu granicu, on mi govori o svojim avanturama vezanim uz unutrašnje svjetove do kojih ga je odveo LSD.
“... Jednom sam doslovce postao Isus Krist.Bio sam pribijen na križ, vidio oko sebe centurione koji su me čerečili i osjećao neopisivu bol. Što bih tada dao da sam mogao pobjeći iz te halucinacije koja se činila toliko stvarnom ! To prolaženje kroz pradavna sjećanja, kao recimo sjećanje na zastrašujuća iskustva vlastita rađanja, kada se probijate kroz porođajni kanal koji vas gnječi i izlazite na svjetlo dana iz sigurnosti mračne majčine utrobe, sve je to ono kroz što sam prošao. I preporučivao nekima u kontroliranim uvjetima psihoterapijske seanse. Ne svakome, dakako, jer droga može u mnogo ljudi izazvati upravo obrnute učinke od očekivanih. Strah od gubitka kontrole nad vlastitom sviješću jeziv je i ljudi ga teško podnose, pa mi je jasno zbog čega je LSD stavljen izvan zakona. Ne mogu za sebe reći da sam propovjednik halucinogena i njihova korištenja, ali uvijek ostavljam otvorenu mogućnost istraživanja svega onog što može pomoći modernu čovjeku toliko bombardiranom vanjskim doživljajima da je u psihoterapiji efikasna još samo kakva metoda koja iz temelja uzdrma ljudsku svijest...”.
Da bismo bolje shvatili ulogu LSD-a u psihodeličnom pokretu koji su Leary i Alpert započeli s psilocibinom, moramo se vratiti u šezdesete godine, kada Michael Hollingshead uvodi Learyja u uporabu LSD-a. Nova droga do koje je jednostavno doći pali oca psihodeličnog pokreta i on se s oduševljenjem baca na propagiranje dietil-amida lisergične kiseline, kako se kemijski nova atrakcija zove. Isti je spoj sintetizirao Hoffmann još 1938. godine u svom laboratoriju u Baselu, a njegovo, kako ga kasnije zove “zločesto dijete”, pokazuje svoje snažno djelovanje tek 1943. godine kada si je ovaj švicarski kemičar slučajno kapnuo vrlo malu količinu pet godina starog proizvoda na ruku. I ta je minimalna količina bila dovoljna da je iskusio dvosatne halucinacije po povratku s posla.Vjerojatno se ta mala količina droge u krv probila preko kakove nevidljive ogrebotine na ruci znanstvenika. Obzirom da je LSD oko tri tisuće puta jači od meskalina, računa se da je djelatna doza bila svega jedna 50 milijuntina grama ! Nekoliko dana kasnije, Hoffmann uzima vrlo malu dozu LSD-a, sa svrhom da namjerno i pod kontrolom ispita njegovo djelovanje. Čini se da je i minimalna količina koju unosi u organizam bila prevelika, jer ono što doživljava zastrašujuća je slika toga što može iskusiti korisnik halucinogenih droga ako je nepripremljen ili pak psihičke konstitucije kojoj ovakvo poigravanje ne odgovara:
“Lica nazočnih pretvarala su se u groteskne obojene maske, a snažna se pobuđenost izmijenjivala s parezom, oduzetošću. Glava, tijelo i ekstremiteti na trenutke su hladni i odrvenjeni, na jeziku se javlja metalni okus, a grlo je suho i osjetljivo do te mjere da se javlja osjećaj gušenja. Konfuzija se izmjenjuje s jasnom predodžbom o tome što se zapravo događa. Gubim kontrolu nad vremenom. Vrijeme i prostor postaju sve dezorganiziraniji i preplavljuju me strahovi da ću poludjeti. Najgore je to što sam svijestan svog stanja, a ništa ne mogu promijeniti. Povremeno osjećam da sam izvan tijela. Mislim da sam umro. Moj je ego raspršen negdje u prostoru, dok moje tijelo beživotno leži na sofi. Jasno primjećujem da se moj “alter ego” kreće sobom mumljajući...”.
Na svom putu do Learyja i svjetske promocije, nova droga prolazi kroz nekoliko kliničkih ispitivanja u svojoj domovini. Iz šturog se i suhoparnog znanstvenog jezika može naslutiti da će LSD eventualno postati korisno pomoćno sredstvo u psihoterapiji. Do 1959. godine LSD je toliko zanimljiv da se održava prva međunarodna konferencija o njegovoj primjeni u psihijatriji. Neki misle da je ova supstanca idealna za izazivanje “modela shizofrenije”, odnosno psihotičnog stanja u zdravih ljudi, čime se omogućava normalnu pojedincu da zaviri u bolesno stanje i po povratku ispriča kako ga je subjektivno doživio. To se smatra osobito važnim korakom k boljem razumijevanju bolesti od koje pati oko 1 posto stanovnika naše planete, a moglo bi biti presudno i u pronalaženju lijeka.
Istovremeno, znanost dolazi do spoznaje da lisergidi nisu samo djeca laboratorija, već ih ima i u prirodi. U sjemenkama meksičke jutarnje slave, Rivea corymbosa, poznatih pod imenom o l o l i u q u i, pronađeni su tzv. ergot alkaloidi, a sličan je slučaj i s nekim nižim gljivicama poput onih roda Claviceps. Kasnije će se pokazati da čitav niz puzavica iz porodice slakova sadrži rođake sintetičkog LSD-a. Tu spadaju one označene latinskim imenima Ipomoea, Argyreia i Stictocardia. Psihoaktivni spojevi poput ergina, izoergina, te uterotonik ergotamin, jako strukturom podsjećaju na molekulu koju podrazumijevamo pod imenom LSD-a. Na ilegalnom su tržištu vjerojatno najpoznatije sjemenke biljke Argyreia nervosa koja sadrži lisergičnu kiselinu i potječe iz Indije, a nosi naziv male havajske šumske ruže.
Prirodni će izvori spojeva nalik LSD-u postati zanimljivi tek nakon kriminalizacije LSD-a. A u toj ranoj fazi interesa za drogu to i nije predstavljalo problem, pogotovo nakon što se LSD pokazao prilično efikasnim u liječenju teških oblika alkoholizma. Čovjek koji je pokrenuo takav oblik terapije u Kanadi bio je Abram Hoffer. Nakon tretmana 800 teških alkoholičara, on tvrdi da je LSD-om moguće izliječiti trećinu pacijenata, dok trećina ima barem nekakve koristi od primjene halucinogena. Hoffer s mnogo entuzijazma preporuča niske doze LSD-a u kontroliranom tretmanu alkoholičara, izražavajući pri tome uvjerenje da je, kada bi se čitav postupak usavršio, moguć gotovo fantastičan uspjeh od 50 posto izliječenih. Već spominjani češki prebjeg iz 1968. godine, Stanislav Grof, donosi svoja iskustva s pokusima koje je načinio na pacijentima u Pragu tvrdeći da je LSD izvanredno pomoćno sredstvo u dubinskoj psihoanalizi, no u kasnijim godinama o LSD-u piše s mnogo manje oduševljenja, priznajući među recima da je pomalo razočaran u onome što je shvatio kada su kroz njegove ruke prošli rezultati tretmana LSD-om nekih tri tisuće osoba s različitim psihičkim smetnjama.
Ipak, u ranijoj fazi LSD počinju koristiti mnogi psihoterapeuti, a već tada razlikuju tzv.psiholitičnu i psihodeličnu terapiju. Prva je svojevrsno “omekšavanje” pacijenata s niskim dozama LSD-a, u visini od otprilike 0,025 mg, dok je druga tretman s visokim dozama psihoaktivne droge, kod kojega je zahvat u svijest mnogo dublji. Primjenjivala se kod psihoza, ali je bilo mnogo prigovora koji se svode na to da uporaba droge samo pogoršava stanje bolesnika.
Dr. Eric Kast u ranim šezdesetima provodi ispitivanje djelovanja LSD-a na 50 pacijenata jedne čikaške bolnice, koji boluju od raka u poodmaklom stadiju i gangrene. S iznenađenjem komentira učinke droge koje je uočio već nakon kratkog vremena:
“Kod 50 pacijenata, većina njih s uznapredovalim karcinomom i nekolicina s gangrenom, LSD je smanjio bol na osjetno dulje razdoblje nego tako jaki analgetici kao meperidin i dihidromorfinon. U prosjeku, bol je izostala 2 sata nakon distribucije 100 mg meperidina, tri sata s 2 mg dihidromorfinona i 92 sata sa 100 mikrograma LSD-a...”.
Proširena svijestLSD je pokazao još jednu dodatnu prednost. Neizlječivi bolesnici nisu nakon halucinogena osjećali apatiju, depresiju i strah od smrti, jer su kraj svoje fizičke egzistencije doživljavali na filozofski način, kao početak jedne nove egzistencije ili prirodni nastavak fizičkog postojanja. Govorili su o jedinstvu svog bića s cijelim Svemirom, a o svojoj bliskoj smrti kao normalnom događaju u krugu vječnog postojanja. Takav su poželjan stav prema vlastitoj nezahvalnoj životnoj situaciji zadržavali i do dva tjedna nakon uzimanja jedne jedine doze LSD-a. Ovdje vidimo tu religijsku dimenziju koja se javlja i kod LSD-a, a o čemu ćemo reći nešto kasnije.
Dietilamid lisergične kiseline djeluje na ljudsku psihu na vrlo dramatičan način. Utječe na vizualne, slušne, taktilne, olfaktoričke i druge doživljaje, a mijenja i osjećaj za vrijeme i prostor. Droga utječe na misaoni proces, njegovu brzinu, ali i sadržaj. Javljaju se živo obojene vizije koje se vide zatvorenim očima, a izoštrava se i osjećaj za boje. Čovjek postaje podložan sugestiji, pa su neki tako tumačili izvješća istraživača o osobama koje su za vrijeme seanse s LSD-om putovale sviješću izvan tijela ili se sjećale davne prošlosti, neki, navodno, čak vlastita rođenja. Često dolazi do depersonalizacije odnosno raspršivanja ega, što može prouzročiti snažnu euforiju, ali i panični strah. Neki ispitanici spominju uvide u funkcioniranje unutarnjih organa i tjelesnih procesa, a razvija se i osjećaj da je moguća neverbalna komunikacija s drugim osobama. Koji puta je riječ o pravoj telepatiji, a nerijetko dolazi do stanja kada čovjek direktno percipira psihodinamičke procese u svojoj svijesti. Raspon raspoloženja koje izaziva LSD vrlo je širok, od ekstremnog zadovoljstva do jake anksioznosti. Upravo se u tome i krije opasnost, jer čovjek katkada ne može prekinuti haluciniranje koje može potrajati i 8-12 sati. Istovremeno, on ima iskustvo užasnog straha koji ne može otresti sa svoje svijesti. Dolazi i do sinestezije, fenomena kod kojeg se zvukovi mogu doživljavati kao boje i obratno. Okolni se objekti mogu činiti izobličenima kao na slikama Salvadora Dalija, čovjek može osjećati da se istovremeno nalazi u tijelu i izvan njega, a za vrijeme djelovanja vidi cvijeće, zmije, životinje i druge ljude. Iako je svijestan da se radi o halucinacijama, čovjek ih se ne može riješiti.
Dugo se vremena vjerovalo da je LSD afrodizijak, no detaljnija su istraživanja pokazala da se njegovo djelovanje na potenciju zasniva na podložnosti sugestiji osobe koja se nalazi pod njegovim utjecajem. U nekim se slučajevima čuje unutarnji glas koji drogiranome naređuje da nešto napravi, a iz nesvjesnog se mogu osloboditi potisnute emocije i to u obliku različitih simbola ili unutrašnjih filmova koji u mnogo čemu nalikuju snovima.
Pjesnik Allen Ginsberg vrlo je plastično u “Playboyu” opisao djelovanje LSD-a, pa taj opis citiraju i drugi autori:
“Kako izgleda trip? Tijelom vam prolaze trnci... Zatim dolazi spoznaja da ste duh koji nastanjuje golemo životinjsko tijelo što sadrži gigantske otvore, rupe, cirkulatorne sustave, unutarnje kanale i tajanstvene stražnje uličice uma. Svaka se od tih uličica može istraživati vrlo dugo, poput one koja vodi do sjećanja na djetinjstvo ili ide u budućnost zamišljajući sve vrste promjena u tijelu, umu ili vanjskom svijetu i izmišljajući imaginarne svemire ili se sjećajući onih koji su jednom postojali.
Onda počinjete shvaćati da svi oni postoje u vašem umu istovremeno. Polako se počinjete pitati: ako sve ove povijesti i svemiri doista postoje, što je s onim u kojem “stvarno” jeste ili–mislite da jeste? Je li i to postoji samo u vašem umu? Sada dolazi saznanje da to doista postoji samo u vašem umu, um je sve to stvorio. Pitate se: tko je taj um ? Na vrhuncu iskustva s “acidom” shvatite da je vaš um isti onaj um koji je uvijek postojao u svim ljudima u svim vremenima i na svim mjestima: to je Veliki Um–onaj isti um koji ljudi zovu Bogom. A zatim nailazi fascinantna sumnja: je li taj um ono što zovu Bogom, ili ono što su običavali zvati Đavlom ? Tu može početi opaki trip–ako odlučite da je to demonski Kreator. Uhvatite se u razmišljanju bi li on trebao postojati ili ne.
Kako biste se iskrcali iz tog vlaka misli, možete otvoriti oči i vidjeti kako sjedite na sofi u dnevnoj sobi, dok vam na kućnom ogrtaču rastu zelene biljke. Kroz prozor vidite kako vjetar puše u svim svojim oblicima dok ljudi hodaju ispod drveća, svi u jednom ritmu. I što više promatrate sinkronističke, životinjske, osjetne detalje oko sebe, počinjete shvaćati da je sve živo. Postajete svijesni biljke čiji golemi celularni listovi vise s kamina kao ogromno neprimjećeno biće i tada možete osjetiti iznenadno suosjećanje i tijesnu vezu s tim jadnim velikim listom pitajući se: kakvo iskustvo savijanja i padanja s kamina ima ova cvatuća biljka u ovih nekoliko tjedana ? I tada uviđate da sve živo percipira svoje postojanje kao enormno bitno, kao što je vaše bitno vama. Odjednom postajete suosjećajni i osjećate bratsku bliskost sa svim tim entitetima...
Tako prošireno područje svijesti pod utjecajem “acida” sastoji se u tome da postajete svijesni onoga što se odvija u svemiru u vašoj glavi–svih onih koridora koji vode u snove, sjećanja, fantazije–i onoga što se odvija izvan vas.
Ali ako idete dovoljno duboko prema unutra možete biti suočeni s konačnim pitanjem: je li sve ovo zapravo san ? Veliko drevno pitanje je: što je ova naša egzistencija ? Tko smo mi ? A onda može doći ono što Timothy Leary zove iskustvom “čiste svjetlosti”...”
Stvari su se odvijale povoljno za Learyja i Alperta, čak su psihijatri podržavali tezu o tome da LSD može na ljudsku svijest djelovati ozdravljujuće, dakako ako se uzima pod stručnim nadzorom. Međutim, Leary počinje pokazivati političke ambicije i želi se kao protukandidat Ronaldu Reaganu kandidirati za guvernera Kalifornije. Nimalo naivna ambicija, ako se zna da su do tada već na njegovoj strani ljudi poput harvardskog nastavnika Ralpha Metzera, popularnog “Beatla” Johna Lennona, koji za predizbornu kampanju komponira pjesmu “Come together”, glumca Carya Granta, jazz glazbenika koji je danas vjerni sljedbenik Sai Babe, Maynarda Fergussona i mnogih drugih čija bi popularnost mogla biti vrlo neugodna za konzervativca Reagana i kalifornijske milijardere, čiji će ga novac kasnije i dovesti do Bijele Kuće.
LSD se nezadrživo širi Amerikom, uzima se u formi tableta, ali i na šećernim kockama, čak ga nakapanog na poleđini poštanskih maraka šalju robijašima koji sjede u kaznionicama. Političku platformu Learyjevu pokretu dao je Aldous Huxley, uz sponzorstvo nekih farmaceutskih tvrtki čiji su interesi ovdje jasni.
“... U slijedećoj ili nekoj od budućih generacija moći će se ljude farmakološkim sredstvima navesti da zavole svoj podređeni položaj i time će se moći, da se tako izrazim, ostvariti diktatura bez suza. Ostvariti će se neka vrsta bezbolnih koncentracijskih logora za cijele zajednice i ljudi će zapravo uživati u tome da su im slobode uskraćene. Farmakološka će sredstva ukloniti svaku želju za pobunom. Biti će to neka vrsta konačne revolucije...”.
Huxley u svome djelu “Vrli novi svijet” konstatira da je vrijeme diktatura poput one Hitlera i Staljina–prošlo. Teror nije produktivan i prije ili kasnije dovede do pobune. Posebno dizajnirane droge pružiti će ljudima sva zadovoljstva koja mogu poželjeti i to će biti kraj surovih političkih razračunavanja i borbe za vlast. Bilo je to vrijeme kada su neki vjerovali da je i to moguće.
Eliminacija psihodeličaraImperija uzvraća udarac i Leary i Alpert dobivaju nogu s Harvarda. Sada već očarani drogom mnogo ne mare za akademsku karijeru. Vjetar u jedra psihodeličnog pokreta daje i istraživanje dr. Johna Lillyja, stručnjaka za delfine i čovjeka koji uzima razne doze LSD-a u izolacijskom tanku u kojem mu tijelo pluta oslobođeno gravitacije i u totalnoj tišini. Lišen vanjskih podražaja, ljudski organizam čudesno reagira na halucinogen. Lilly piše “The Center of the Cyclone” (“Centar ciklona”), bestseller u kojem otkriva čitave unutarnje svemire koji pale maštu mlađariji odanoj neumjerenom uzimanju droge, koja stječe sve više neprijatelja. U San Franciscu se inspirirani psihodelicima više ne okupljaju samo hippyji i “djeca cvijeća”, već i patološki tipovi poput onih koji osnivaju sotonističke kultove kao “P 4” i “Proces”. Sunčanom Kalifornijom počinju haračiti ljudi poput bivšeg robijaša Charlesa Mansona, koji će kasnije potaći na ubijanje članove svoje komune koja je i funkcionirala na osnovu velikih količina narkotika i grupnog seksa.
Konačno, u samo tri tjedna ožujka i travnja 1966. godine dolazi serija udaraca psihodeličnom pokretu. U Laredu uhićuju Learyja, kod čije kćeri pronalaze manju količinu marihuane i osuđuju ga na 30 godina robije ! Sredstva javnog priopćavanja objavljuju priču o petogodišnjoj djevojčici kojoj su ispumpali želudac nakon što je igrom slučaja progutala kocku šećera natopljenu LSD-om i ostala dva dana na “kritičnoj listi”, a svega nekoliko dana kasnije i o Stephenu Kessleru, bivšem studentu medicine koji je umorio svoju punicu tako da joj je zadao čak 105 udaraca nožem. Po vlastitoj tvrdnji, danima se nalazio pod utjecajem LSD-a. Provedena je racija na više lokacija, gdje su se sastajali Learyjevi istomišljenici i bilo je samo pitanje vremena kad će vlasti definitivno eliminirati psihodelični pokret.
Argumentacija s kojom je to konačno učinjeno postala je predmet brojnih svađa kasnijih autora koji su se bavili psihodeličnim pokretom. Jedan od najupućenijih svakako je već spominjani Peter Stafford, koji u svojoj knjizi “Psychedelic Encyclopedia” (“Psihodelična enciklopedija”) čitavu priču razlaže do u detalje.
Godine 1967. genetičar iz Buffaloa u saveznoj državi New York, dr. Maimon Cohen, objavljuje u prestižnom časopisu “Science” rezultate svog testiranja kromosoma pacijenta hospitaliziranog petnaest godina. Čovjeku je u četiri navrata davan LSD, uz standardnu terapiju s “Librium”-om i “Thorazin”-om. Nalaz je katastrofalan. Cohen tvrdi: LSD oštećuje kromosome ! Kako to zlobno tvrdi Stafford, sve su novine prenijele ovu senzaciju, iako je poznato da lijekovi koje je isti pacijent uzimao već godinama oštećuju kromosome, da bi se kasnije čak pokazalo da na isti način in vitro djeluje i obično mlijeko ! Slične nalaze nakon testiranja nekih korisnika uličnog “acida” objavljuju dvojica liječnika iz Portlanda u Oregonu. Sudbina LSD-a je zapečaćena, usprkos očajničkim primjedbama Stafforda da su isti klinci uzimali poveće količine amfetamina, za koje se od ranije zna da oštećuju te vitalno važne dijelove stanica.
Zagovornik psihodelika Stafford ne posustaje i svoju obranu LSD-a potkrepljuje iskazom Hermanna Liscoa, liječnika iz Instituta za istraživanje raka u Bostonu, koji je načinio analizu kromosoma samog Timothya Learyja. Ako se zna da je veliki svećenik psihodeličnog pokreta uzeo, bar kako je sam tvrdio, enormne količine ove droge, zanimljivo je čuti što govori Lisco: “Timothy Leary, na naše veliko iznenađenje, pokazuje od 200 stanica aberacije kromosoma samo u dvije, po jednu u svakoj. To je otkriće spektakularno kao vjerojatno i količina LSD-a koju je on uzeo u posljednjih osam godina. Ne mogu razumijeti ni objasniti ovaj negativni nalaz...”.
U pisanju zagovornika uporabe halucinogenih droga kao nečeg što može pomoći samorealizaciji čovjeka, osjeća se gorčina i uglavnom je prihvaćena teza o zavjeri političko-medicinskog lobbyja koji se htio riješiti nepoćudna Learyja i njegovih pristaša, čiji se pacifizam nije uklapao u neke planove Johnsonove administracije. Kada se danas osvrnemo unatrag, teško se oteti dojmu da je ipak postojao čvrst razlog za stavljanje halucinogena izvan zakona. Poznato je da LSD kod nekih stvara iluziju da mogu letjeti, ili su božanstva pa stoga i nepovredivi. Uzrok smrti nekih korisnika LSD-a bio je skok s prozora višekatnice koji je imao fatalan ishod. Drugi su pak lijegali na otvoreni autoput vjerujući da im se ništa ne može dogoditi. Do 1967. godine američku javnost zapljuskuju brojne informacije o štetnosti LSD-a, dobro orkestrirana propaganda podastire dokaze o izrazito krvavim ubojstvima na koja do jučer obožavani i slavljeni halucinogen potiče. Sve je više rezerve u glasovima onih koji su još jučer mahali s LSD-om kao magičnom panacejom za sve duševne i neurotske smetnje. Sada se spominju psihotični šubovi, paranoja, potpuni gubitak životnih kriterija, valovi depresije, čak teška oštećenja moždane kore, sve kao rezultat uzimanja LSD-a.
Learyjeva je sudbina nalik onoj likova iz avanturističkih filmova. Donedavno ugledni sveučilišni profesor sada bježi po cijelome svijetu, od Švicarske dospijeva u Alžir, zatim Afghanistan, gdje ga, željni osvete, hvataju američki agenti. Neko vrijeme leži u jednoj američkoj kaznionici da bi ga 1976. godine konačno oslobodili. Za razliku od Alperta, koji se sasvim posvećuje istočnjačkoj meditaciji, Leary nastavlja propovijedati halucinogene, piše knjige, a 1996. godine umire u svojoj losanđeleskoj vili, od raka prostate, u 75. godini života. Izlizani se i nepopravljivi stari hippy ne boji fizičke smrti. Kada shvaća da je kraj blizu govori: “Sada čekam ono konačno i najveće iskustvo...”. Da je bio legenda možemo zaključiti i iz toga što je njegov pepeo nedavno raketom lansiran u Svemir.
Pelin i impresionistiNesuđeni guverner Kalifornije i prorok halucinogena zadnjih je godina doprinosio popularnosti nekih američkih “underground” magazina koji detaljno opisuju načine kako u kupaonici uzgojiti psilocibinsku gljivu, jednostavno sintetizirati halucinogenu drogu CB-2, ili nabaviti neki od još uvijek legalnih ukrasnih kaktusa koji sadrže psihoaktivne supstance. U istoj je kuhinji nastala knjiga “Legal Highs”, koja opisuje 200 prirodnih produkata koji nisu na listi zabranjenih, a sadrže narkotične tvari. Tako pušenje vršaka jedne i u nas vrlo raširene biljke daje iste efekte kao kanabis, a zgodna je priča o običnompelinu (lat. Artemisia absinthium).
Ova gorka ljekovita biljka sadrži eterično ulje s nizom kompleksnih organskih spojeva i tvarima poput absintina, artemisina, anabsintina, te jabučne, taninske i jantarne kiseline. U listovima se nalazi zeleno-plavo eterično ulje, tujon, a biljka se koristila za proizvodnju vrlo popularnog pića “Absinth”, koje su rado pili francuski impresionisti. Taj je pelinkovac danas izvan proizvodnje, jer su znanstvena istraživanja navodno pokazala da ekstrakt ove bilje oštećuje mozak. Pelin ima narkotično djelovanje, a neki su smjeliji povjesničari ljudskog ludila tvrdili da su impresionističke slike dobrim djelom izobličene upravo zahvaljujući djelovanju ovog pića ! Dakako, ovakve tvrdnje treba uzimati s rezervom, iako je činjenica da se danas u literaturi pelin spominje kao jedno od najraširenijih narkotičnih sredstava, koja još uvijek uspješno izbjegavaju paragrafe što su se već nadvili i nad nikotinom. Neki misle da je ljekovitost pelina, koji se može uzimati u malenim količinama bez ikakve opasnosti, jedan od glavnih razloga da se ova biljka ne nalazi na listama zajedno s drogama izrazitija narkotičnog djelovanja.
Dr. Sidney Cohen, čovjek koji je ispitivao LSD i tražio načine njegove primjene u psihoterapiji ipak ne odustaje od tvrdnje da je ta droga, primjenjuje li se pod nadzorom stručnjaka, potencijalno korisno sredstvo u liječenju neuroza, možda i psihoza. Cohen navodi četiri glavna svojstva halucinogena koja ga, prema njemu, kvalificiraju kao molekularnog psihoterapeuta:
1. Halucinogeni stišavaju obrambene reakcije pacijenta i dozvoljavaju oslobađanje potisnutih i konfliktnih sadržaja iz dubina nesvjesnog. Prizivanje u svijest ovih sadržaja se poboljšava, što omogućava učinkovitije oslobađanje od njih.
2. Oslobođeni se sadržaji bolje razumiju, jer pacijent doživljava unutarnji konflikt kroz žive slike ili simbole koji se javljaju na ekranu svijesti. Inače bolni doživljaji sada se prihvaćaju sa stanovišta promatrača, a takav pristup čini inače neugodni osjećaj krivnje manje razornim.
3. Pacijent osjeća neku bliskost s terapeutom i lakše mu je izraziti iracionalne osjećaje.
4. Budnost se ne smanjuje i uvidi ostaju živi u svijesti i nakon prestanka djelovanja droge.
Povećanje sposobnosti prizivanja i oslobađanja starih trauma vrlo je koristan početak promjena u ličnosti pacijenta. Terapeut ne može reći sa sigurnošću da će do pozitivnih promjena doista i doći, ali LSD je sredstvo koje će pokrenuti unutarnje prestrukturiranje ličnosti. Neki su terapeuti prekidali terapiju LSD-om prestrašeni pravom provalom uvida i brzim promjenama u ličnosti pacijenta. To su pravdali opasnošću od nekontrolirane provale potisnutih sadržaja, koja može biti opasna. Cohen se ne slaže s njima i vjeruje da dramatični, brzi skokovi znače napredak prema razrješenju krize.
Neurotiku su njegovi simptomi, kako god to izgledalo paradoksalno, potrebni. Ne zbije li se željena transformacija u ličnosti, a dođe do nestajanja simptoma koji su pacijenta mučili godinama, javiti će se novi simptomi. Zato, katkada spektakularne katarze pod LSD-om donose samo privremene rezultate. Matrica starih navika može postupno ponovo zavladati ponašanjem pacijenta, ili se neuroza može nakon nekog vremena manifestirati nekim novim simptomima. LSD, dakle, može otškrinuti vrata procesu deprogramiranja, ali nema nikakva dokaza da ga može ubrzati. Za izlječenje je potrebno vrijeme i opetovano djelovanje sugestije, ili nekog drugog terapijskog sredstva. Cohen to priznaje, ali napominje da i nekoliko sati predaha od terora prerevne savjesti pruža čovjeku mogućnost spoznaje da njegovi strahovi i depresija nisu rezultat stvarne krivnje, već djelovanja superega i njegove želje za pretjeranim kažnjavanjem. Čovjek, nakon što je na trenutak pogledao vlastiti život izravno, bez izobličenja izazvanih neurotskim simptomima, može iskusiti barem djelomičnu promjenu u pravcu prihvaćanja sebe onakvim kakav jest. Mnogi pacijenti koji posjećuju ordinacije psihoterapeuta imaju daleko slabije mišljenje o sebi i svojim mogućnostima, pa je zadatak terapeuta da im popravi sliku koju imaju o sebi.
Moć i nemoćJackson vjeruje da je to moguće uz pomoć LSD-a, za koji tvrdi da može u cjelini restrukturirati karakter. Ta je tvrdnja zasnovana na iskustvima pacijenata koji su za vrijeme seanse s LSD-om doživjeli smrt i ponovno rođenje. Radi se o simboličnom umiranju superega i čovjek se ponovo rađa oslobođen starih krivnji. Terapija, prema ovom shvaćanju, pruža novi početak. Važno je da se pacijent u tom razdoblju ne vrati starim navikama vlastitog uma. Cohen upozorava da ovo snažno sredstvo za mijenjanje svijesti nerijetko koriste terapeuti koji nisu razriješili vlastite probleme, što će se odraziti na pacijente, osobito u osjetljivoj fazi neposredno nakon primjene droge. Ne propušta napomenuti da je pravu analizu djelovanja u ovom trenutku nemoguće napraviti, da bi zatim diskretno podsjetio da je ovakav oblik terapije znao povoljno djelovati kod smetnji poput psihogenog bola i impotencije.
Ples na žici između službene znanosti, koja je LSD diskvalificirala kao opasnu drogu što vodi u ludilo i terapeuta koji će se, ako nigdje drugdje onda u slučajevima gdje više ništa ne pomaže dohvatiti i droge, danas se svodi na akademske rasprave i diskretne pokušaje vraćanja na scenu već osuđenog LSD-a. Neki još uvijek podsjećaju na istraživanja provedena prije 1967. godine, dakle prije definitivnog stavljanja LSD-a na listu br. 1 zabranjenih narkotika u SAD. Uz Cohena i Jacksona, primjenu je droge zagovarao i Sandison. On tvrdi da LSD najbolje rezultate daje kod onih koji pate od nedostatka samopouzdanja, te osoba koje ne mogu prežaliti neki osobni gubitak. Najboljim kandidatima proglašava one koji ne mogu pronaći pravi smisao u životu. Time se tumači golemi interes za supstance koje proširuju svijest među američkim studentima. Sandison u grupu onih kojima bi LSD mogao pomoći stavlja i one koji pate od pretjeranog straha, pasivnosti, agresije ili, pak, psihopatije. Teški alkoholičari spadaju u posebnu grupu, jer je upravo utjecaj LSD-a na dipsomaniju istraživan s posebnim interesom.
U vrijeme dok je LSD još korišten u psihoterapiji, seanse su počinjale sa 25 mikrograma droge, blagom dozom koja je pacijentu trebala pokazati kako otprilike djeluje halucinogen. U narednim je seansama doza obično postupno povećavana, ali nikada nije prelazila 150 mikrograma. Bez obzira na količinu uzete droge, njeno bi djelovanje trajalo između četiri i osam sati, za vrijeme kojih je poželjno da se pacijent nalazi pod kontrolom medicinskog osoblja. Pacijenti bi reagirali na razne načine, uglavnom pokušavajući izbjeći suočenje s konfliktima u svojoj ličnosti, koji su bili uzrok njihovim tegobama. Zadatak je terapeuta bio da ih vraća na ono bitno. Pod LSD-om pacijenti su znali intelektualizirati, ili su učinili ono što se zove “bijegom u ljepotu”. Naime, halucinacije su postale vizualno toliko ugodne da je pažnja pacijenta prirodno skretala s doživljaja koji su vodili razrješenju njegove unutrašnje krize. Stare traume mogu isplivati brzo, katkada kao sjećanje na konkretan događaj, drugi puta u obliku simbola. Depersonalizacija i status promatrača trebali bi drogiranom omogućiti uvid bez emocionalne nelagode koja bi inače trebala popratiti cijeli proces. Međutim, kao što smo već rekli, depersonalizacija može biti vrlo neugodna i nestajanje ega, odnosno njegovo rastakanje pod utjecajem halucinogena, može proizvesti stanje panike.
Entuzijasti izmjenjenih stanja svijesti lakonski zaključuju da je cijeli život približavanje i udaljavanje od emocionalne zrelosti, pa i neugodni učinci jednog eksperimenta koji može biti koristan, ne mogu ništa bitno promijeniti. Ipak, izgleda da mogu, bar ako je suditi po ishodu bitke za uporabu LSD-a u psihijatriji. Jer, i najveći pobornici LSD-a priznaju da se najpovoljniji efekti droge gube u pacijentovoj okolini, ako ona nema razumijevanja za njega. Kada čovjek osjeti olakšanje kroz terapijski postupak, a zatim se vraća u staro stanje apatije, psihodelično će iskustvo samo produbiti njegovu depresiju. Drugim riječima, nema čarobnog štapića kojim se razrješavaju psihičke tegobe, pa makar se on zvao i LSD. S druge strane, isti može pokazati i svoje vrlo oštre zube.
Kod teških, neizlječivih alkoholičara LSD je navodno efikasan u preko 30 posto slučajeva, dok se spontano ozdravljenje bilježi kod svega 4 posto kronikalaca. Tako bar tvrde oni koji su drogu, u dozama od 200 do 600 mikrograma primjenjivali u suzbijanju ovisnosti koja u SAD već godinama predstavlja vrlo ozbiljan problem. Kako kažu, cilj je postizanje transcendentalnog iskustva koje će cugera nagnati da potraži smisao koji ide dublje od dna njegove čaše. Sidney Cohen na slijedeći način objašnjava iznenadna ozdravljenja teških alkoholičara, koja se u nekim slučajevima navodno zbivaju već nakon jedne seanse s LSD-om:
“Na vrhuncu iskustva granice se ega gube i javlja se jak osjećaj jedinstva s vanjskim svijetom. Svijesnost povezanosti s drugim ljudima i Svemirom jača, jer čovjek u cjelini prihvaća realnost ovih osjećaja. Njegovo viđenje jastva drastično se mijenja. Beznadežni i griješni pojedinac sada je jedno sa značenjem i vrijednošću. Lomi se veza s mizernom prošlošću i stvara budućnost puna nade. To je uskrsnuće, ponovo rođenje i novi početak. Životna se pravila iznenada mijenjaju. Što se dogodilo ? Očito je “loši ego” raspršen i zamijenjen “dobrim egom”, onim koji ne kažnjava, što je urodilo rasterećenjem. Jak osjećaj pripadanja i vlastite vrijednosti daje novo značenje novom svijetu, a mijenja se i način na koji ga čovjek doživljava...”.
Cohen se obratio šezdesetdvojici istraživača u SAD i Europi koji su ispitivali djelovanja meskalina i LSD-a na ljudsku svijest. Četrdesetčetvero je odgovorilo na poslani upitnik, pa su sakupljeni podaci o nekih 25 tisuća seansi u koje je bilo uključeno oko 5 tisuća osoba. Ispitanici su primili meskalin i/ili LSD jednom do 80 puta. Doze su bile od 50 do 1.500 mikrograma za LSD i 200 do 1.200 miligrama za meskalin. Teže fizičke smetnje, osim jednog sumnjivog slučaja koronarne okluzije, nisu zabilježene, čak ni kod kroničnih pijanaca, kod kojih je postojala bojazan glede funkcije jetre. U nekim je slučajevima droga izazvala fizičku nelagodu, mučninu, povraćanje, glavobolju i bolove u tijelu. Strah i stanje panike uglavnom su registrirani u fazi borbe pacijenta za održanje kontrole nad doživljajima koji naviru iz svijesti pod utjecajem droge. Neki su uslijed poremećena osjećaja za vrijeme pokazivali znakove jakog straha od mogućih komplikacija i dojma da se neće nikada vratiti u normalno stanje. Napadaji panike, koji su proizlazili iz nemoći pacijenta da ovlada situacijom prijetili su mogućim tjelesnim povredama, koje su spriječene tako da je ispitanik ostao pod stalnom paskom liječnika. Valovi paranoje znali su se izmijenjivati s ekstatičnim stanjima u kojima su se pacijenti nerijetko razodijevali.
Neželjeni se efekti javljaju i u danima nakon same seanse. Halucinogeno stanje može potrajati i 48 sati nakon isteka djelovanja droge. Bljesak sjećanja na iskustva pod utjecajem droge, tzv. “flashback”, može se javiti i mjesecima, čak i godinama iza senase, sasvim neočekivano, u raznim okolnostima. To se, doduše, najčešće događa onima koji su u životu uzeli znatnu količinu LSD-a, a literatura bilježi i one koji su s druge strane ovog, normalnog stanja svijesti, ostali trajno. Spominju se i “horror” tripovi karakterizirani zastrašujućim vizijama, a smatra se da LSD djeluje tako da inhibira monoaminooksidazu (MAO), glavnog cenzora u ljudskom mozgu, koji odlučuje o tome što je za nas normalno, a što “izvanosjetilno” iskustvo. MAO filtrira doživljaje, pa, kada ga nešto izbaci iz stroja, u područje naše svijesti prodiru i ona najnevjerojatnija sjećanja poput onoga jednog hippiyja koji se sjetio što je primalja govorila kada se on rađao. Zapanjujući je podatak da do moždanih struktura kroz sve moguće prepreke dopire samo 1 posto molekula LSD-a unijetih u organizam, a halucinacije nastupaju kada su one već napustile mozak ! Jesu li sjećanja o vlastitu rađanju stvarna ili su konstrukcija našeg uma još je uvijek upitno.
Izvješća o tretmanu LSD-om navode nekoliko primjera zapadanja u psihotična stanja, a u dva je slučaja droga po svemu sudeći dovela do samoubojstva korisnika. Ranije spomenuta sjećanja na vrlo su dramatičan način ukazala na opasnost od LSD-a u slučaju mladića koji se pod utjecajem droge sjetio kako je u dobi od četiri godine usmrtio svog brata, tada još dojenče. Paranoja je otišla tako daleko da se natjeran savješću prijavio policiji. Istraga je ustanovila da se spomenuti zločin nikada nije zbio, a psihijatri su vrlo uvjerljivo sjećanje mladića objasnili njegovom željom za nestajanjem djeteta koje je privuklo svu pažnju roditelja. Školski je primjer psihoze i žena koja je u tri godine uzela 200-300 tripova LSD-a, a kombinirala ga je s drugim drogama i nekim sedativima. Višegodišnje nekontrolirano uzimanje psihoaktivnih sredstava rezultiralo je teškim oblikom psihoze i potpunom nemoći u kontroliranju iracionalnih strahova i halucinacija koje redovno nadiru i bez posredstva LSD-a.
Statistike bazirane na spomenutim istraživanjima pokazuju da je jedan na svakih 830 pacijenata neuspješno pokušao samoubojstvo, dok je ono pošlo za rukom jednome od svakih 2.500 ispitanika na kojima je provedena terapijska primjena LSD-a. Dugotrajnija psihotična stanja izazvana drogom zabilježena su češće, jednom u 550 slučajeva, dok su kraće psihotične epizode relativno uobičajene.
Ricks misli da su droge sredstvo proširenja, ali i suženja svijesti, što otvara vrata raznoraznim manipulacijama lidera nekih sekti, ali i obavještajnih službi, o čemu ćemo reći nešto više malo kasnije. Na opasnost upućuje već i sama činjenica da osobe pod utjecajem LSD-a postaju hipersugestibilne. Fantastična je, iako navodno točna, tvrdnja da halucinogene droge ne pogađaju samo onoga tko je njima tretiran, već i samog terapeuta ! Seanse s LSD-om na neobjašnjiv način djeluju na podsvijest onoga tko ih vodi, pa je nemali broj psihoterapeuta koji završavaju s psihičkim tegobama nalik onima svojih pacijenata, koje su tretirali halucinogenom. Cohen opisuje simptome koji se javljaju u ovakvim slučajevima: neki terapeuti nakon svega nekoliko kontakata s drogom doživljavaju psihotični slom, a znaju se javiti megalomanske ideje i opsesija vlastitom veličinom. Nastupaju depresije, a nekoliko je praktikanata narkoterapije navodno završilo svoj život samoubojstvom.
Loši tripoviKonačno, kada već govorimo o negativnim efektima LSD-a, treba imati na umu da je kemijski čisti “acid” danas dostupan samo rijetkim istraživačima, dok ulična droga u pravilu pokazuje nazočnost značajnih onečišćenja. Upravo ti neželjeni dodaci mogu biti uzrok lošim tripovima i katastrofalnim posljedicama uzimanja droge, koja se u ilegalnoj prodaji nalazi u obliku pilula, ampula i nakapana na šećerne kocke. Prosječna doza u ovim ilegalnim pripravcima je 100 mikrograma, a djelovanje droge počinje 30-45 minuta nakon unosa u tijelo.
Dick, pedesetgodišnji američki biznismen iz Masachussettsa, nekada je redovito uzimao LSD. Računa da je u životu uzeo nekoliko stotina različitih doza droge. Jednom se radilo o maksimalno dopuštenoj količini “acida”, ali se ne sjeća kolika je ona bila: “Kada je trip započeo shvatio sam da će biti drugačiji, bitno različit od svih ranijih. Mene je naprosto nestalo. U slijedećem sam trenu imao osjećaj da sam bog, ili bar neko božanstvo. Teško je opisiva ta opasna iluzija svemoći koju čovjek u takvoj situaciji doživljava. Vidio sam pet Buddha kako se rotiraju oko moje glave, a spontano su mi kroz usta izlazile mantre, svete riječi hinduističke religije. Bilo je to jedno od mojih posljednjih iskustava s drogom. Sant Kirpal Singh, moj indijski duhovni učitelj, rekao mi je da se okanim ovakvih poigravanja sa zdravim razumom i ja sam ga poslušao. Nisam dirnuo drogu još od 1974. godine i ne kajem se. Mislim da oni koji žele duhovno napredovati to ne mogu požurivanjem procesa koji ima svoju dinamiku i zahtijeva napor pri nepomućenoj svijesti...”.
Dok znanstvene raspre pretežno spominju nekoliko desetina tripova kao maksimalnu izloženost LSD-u, u podzemlju droge nisu rijetki oni koji su uzeli daleko veće količine. Zvijezde show-businessa to nisu ni tajile, pa je, recimo, poznato da je John Lennon iza teških zavjesa na prozorima svog uvijek zamračenog apartmana u njujorškoj zgradi Dakota, ispred koje je i ubijen, redovito uzimao velike količine LSD-a. “Yellow Submarine”, hit “Beatlesa” od mnogo godina ranije, zapravo je opjevao žutu kapsulu koja sadrži toliko popularni halucinogen. Za Lennona tvrde da je jednom pod stalnim djelovanjem LSD-a proveo čitava tri tjedna, a za to se vrijeme mogao kretati samo četveronoške. Živčani mu je sustav pretrpio toliko dramatične promjene da više uz pomoć LSD-a nije ni mogao halucinirati! Prema Philipu Normanu, goleme su količine droge kod najpopularnijeg “Beatla” prouzročile osobito degutantan oblik antireligijske histerije. On bi još u ranim danima u Hamburgu sa balkona urinirao po časnim sestrama i, smijući se luđački, vjernicima koji su išli u crkvu pokazivao kip Isusa preko kojeg je bio navučen prezervativ.
I Hunter Thompson svojim iskustvima potkrepljuje tezu da LSD vodi u ludilo. Kako kaže, nakon trodnevnog je “tripa” osjećao kako mu je mozak doslovce spržen i imao je dojam da mu funkcioniraju još jedino osnovni instinkti.
Ubojstvo 18-godišnjeg Crnca na čuvenom koncertu “Rolling Stonesa” u Altamontu vrlo je vjerojatno rezultat djelovanja lošeg LSD-a kojim je bila drogirana većina od čak 400 tisuća posjetilaca, a kontinuiranom se trovanju ovom tvari pripisuje želja za oživljavanjem poganskih kultova i mitova poput onoga o “ocu magije”, Aleisteru Crowleyu, koji je u 72. godini starosti umro u jednoj engleskoj ubožnici. Bio je teški ovisnik o alkoholu i heroinu.
Teoretičari psihodeličnog pokreta tvrdili su da je “vatra sv. Antuna” zapravo srednjovjekovni naziv za trovanje lisergičnom kiselinom, a vjerovali su da je Hieronymus Bosch svoje jezive kreature slikao intoksiciran halucinogenom koji je proizvodila gljivica Claviceps purpurea na žitarici odstajalog kruha. Kroničnim trovanjem halucinogenom gljivicom, koja je izrasla na starom kruhu, tumačen je misterij broda-fantoma “Marie Celeste”, koji je pronađen napušten usred oceana. Na brodu nije bilo žive duše, a s tanjura se još dimila nedavno pripremljena hrana. Vrijeme je bilo lijepo, na palubi nije bilo tragova borbe i, općenito, nije bilo nikakva vidljiva razloga da posada napusti brod. Tu uskaču teoretičari psihodelika i tumače da su članovi posade, kronično zatrovani starim kruhom, kolektivno povjerovali u to da mogu letjeti i poskakali s palube ! Možda nemoguće, ali svakako zabavno.
Mistično-religijsko iskustvaKada su u pitanju izleti u svijet halucinacija izazvanih velikim količinama psihoaktivnih droga moramo se ponovo vratiti nezaobilaznom dr. Johnu Lillyu. Njegova znanstvena biografija “The Scientist” (“Znanstvenik”) opisuje podvige ovog putnika po unutrašnjim svjetovima. Prema nekima, riječ je o jedinstvenom svjedočanstvu čovjeka koji se potrudio neizrecivo pretočiti u znanstveni, ali razumljiv jezik.
Lilly se javlja na sceni u trenutku kada neurofiziologija špekulira o tome što se događa s ljudskim mozgom kada se on nađe potpuno izoliran od svih vanjskih podražaja. Prevladava uvjerenje da će naše vijuge utonuti u dubok san bez snova, ili se iskopčati na neki drugi način, nađemo li se u situaciji kada ih vanjski podražaji ne tjeraju na rad. Čovjek koji je u NIMH-u (National Institute of Mental Health) negdje oko 1954. godine konstruirao tzv. izolacijski ili flotirajući tank bio je upravo John Lilly. Tank je plastična ili metalna kutija koja podsjeća na lijes, a kada se zatvori ne propušta ni najmanju količinu svjetla, što je isključivalo sve vizualne podražaje. U samom je tanku tridesetak centimetara vode zasićene tzv. Epsomovom soli, pa će tijelo onoga koji u njemu leži slobodno plutati, čime će se u potpunosti osloboditi znatni dijelovi mozga koji se bave upravljanjem tijela na koje djeluje gravitacija. Toplina je vode slična onoj ljudskog tijela, pa ispitanik uskoro neće ni osjećati da lebdi u otopini soli, dok će mu uši biti začepljene gumenim čepovima koji će sprečavati prodiranje vode, ali i zvuka. Ventilacija je u tanku diskretna i nečujna. Glava korisnika ovog mjesta vječne tišine je iznad vode i on u vrlo kratkom razdoblju doživljava stanje potpune opuštenosti. Već su prva iskustva s izolacijskim tankom pokazala da se s ljudskim mozgom događa nešto sasvim suprotno, no što je do tada većina istraživača pretpostavljala. Čovjek, naime, putuje u unutrašnje svjetove svoje svijesti upoznajući sve one skrivene tajne svog bića do tada tako dobro prikrivene vanjskim aktivnostima i informacijama. Zabilježena je povećana kreativnost i sposobnost rješavanja životnih problema, a sustav samoregulacije RAS navodno pokazuje zadivljujuću fleksibilnost i, prema Michaelu Hutchisonu, neposredno nakon izlaska iz tanka podiže osjetljivost ispitanika na zvuk za čak dvadeset tisuća puta ! Tankom se počinju služiti znanstvenici, književnici, glazbenici i mnogi drugi kojima je kreativnost uvjet opstanka, a uz tankove koji se nalaze u slobodnoj prodaji otvara se sve više specijaliziranih centara u kojima svatko može, uz minimalnu naknadu, odležati par sati u totalnoj izolaciji od vanjskog svijeta. Lilly tvrdi da je cijela stvarnost, kakvu je vidimo, zapravo dogovor između naše svijesti i prirodnih zakona, pa je ona relativna. Svijet vidimo zasnovan na prihvaćenu vjerovanju, koje se u tanku, kako to on objašnjava, može razgraditi. Očito je da su to svi prihvatili kao izmijenjeno stanje svijesti, jer uskoro nakon toga, po djelu Paddyja Chayefskog, Ken Russell snima film “Altered States” (u nas je prikazivan pod imenom “Korijeni priviđenja”, s Williamom Hurtom u naslovnoj ulozi). Romantizirana istraživanja Johna Lillyja postižu veliki uspjeh, a osobiti interes izazivaju neobična ispitivanja kojima se ovaj osobenjak bavi tijekom 1963. i 1965. godine, u svom usamljenom laboratoriju na otoku St. Thomas, u sklopu Djevičanskog otočja u Karipskom moru.
Lilly tamo uzima LSD i pod utjecajem droge liježe u tank, ne bi li doživio njeno djelovanje nepomućeno vanjskim izazovima. Prvi puta ubrizgava količinu od 300 mikrograma droge i u uvjetima potpune izolacije doživljava kompletno otcjepljenje od vanjske stvarnosti što kod njega proizvodi panični strah, pa će u kasnijim eksperimentima biti oprezniji.
U St. Thomasu ga zatiče zahtjev švicarske tvrtke “Sandoz” za vraćanjem 100.000 mikrograma LSD-a, kojeg ova industrija povlači s tržišta pod pritiskom američkih vlasti. Od 1967. godine on nastavlja iste pokuse, ali koristeći halucinogenu supstancu kojoj ne želi u knjizi otkriti identitet, pa je naziva “vitamin K”. Iz tog su razdoblja dvije krivulje kojima Lilly želi pokazati da unutarnji svijet koji ćemo pod halucinogenom drogom iskusiti prije svega ovisi o njenoj koncentraciji u krvi.
Tako kod 30 miligrama “vitamina K” Lilly putuje onime što zove Unutrašnjom Stvarnošću, a vrhunac iskustva nastupa nakon desetak minuta. Iskustva se opisuju u terminima “ja”. Kod 75 miligrama droge, nakon četvrt sata kulminira iskustvo onoga što Lilly opisuje Vanzemaljskom Stvarnošću, kod 150 miligrama Mrežom Stvaranja, a doza od 300 miligrama vodi u područje svijesti koje Lilly označava Nepoznatim.
Medicinski gledano, ovo je zadnje područje krajnja točka koju teško da je Lilly i mogao percipirati, jer se nalazi na granici kome. Ostala su vezana uz fantastične opise i bića sazdana od svjetlosti pomoću kojih se istraživač trudi dokazati da u tim unutrašnjim svjetovima postoji sistematizacija doživljaja, da su oni bar donekle predvidivi i da je moguće više puta uzastopno otići na “isto mjesto”. To bi, dakako, dalo tim nivoima postojanja legitimitet stvarnih, kao što je to, uostalom, slučaj u religijama, osobito orijentalnim. John Lilly je ostao marginalac s reputacijom ekscentrika što se pola života bavio izučavanjem glasanja delfina, koji su, po njemu, visokorazvijena bića s gigantskim mozgom u čije tajne mi još nismo kadri zaviriti. Mada se jednom i sam navodno održavao čak tri tjedna pod stalnim djelovanjem droge ubrizgavajući si određenu količinu psihoaktivne supstance svaka dva sata, uz pauzu od tri sata dnevno kada je spavao, bio je svijestan da je previše njih završilo u ludnici igrajući se razumom poput njega.
Religijski doživljaj jedna je od najpriželjkivanijih stvari koju čovjek može dobiti od LSD-a. Neki čak smatraju da je iznenadni uvid pod utjecajem droge zapravo jednak učinku trenutne duhovne iluminacije, nakon koje ljudi bez teškoća napuštaju svoje loše navike, sklonost nasilju, drogama, malodušnosti i alkoholu. Dakle, po tom shvaćanju u korijenu je transformacije izazvane LSD-om–religijski doživljaj.
Masters i Houston bilježe učinke LSD-a na 206 ispitanika, a posebnu pažnju posvećuju upravo duhovnim doživljajima. Iz tabele se vidi da je transcendentalni faktor kod ove droge vrlo bitan:
N = 206 ispitanika
Religijske vizije
Postotak
Bilo kakve religijske vizije
96
Religijska arhitektura, hramovi i crkve
91
Religijske skulpture, slikarije, obojena prozorska stakla
43
Religijski simboli: jin-yang, Davidova zvijezda itd.
34
Mandale
26
Religijske figure: Krist, Buddha, sveci, božanstva
58
Đavoli, demoni
49
Anđeli
7
Čudesne vizije, stupovi svjetla, gorući grmovi, Bog u kovitlacu
60
Kozmološke vizije: galaksije, nebeska tijela, nastajanje Svemira, Sunčevog sustava, Zemlje (doživljeno kao religijsko iskustvo)
14
Vjerski rituali: scene iz suvremenih kršćanskih, židovskih i muslimanskih rituala
8
Suvremeni orijentalni rituali
10
Drevni grčki, rimski, egipatski, mezopotamski i slični rituali
67
Primitivni rituali
31
Čak će tri četvrtine onih koji iskreno teže prema mističnom iskustvu takvo i imati pod utjecajem LSD-a, tumači dr. Huston Smith, profesor filozofije s MIT-a. To će iskustvo biti praktično jednako spontanom religijskom iskustvu, a već spomenuti Masters i Houston napominju da je svega nekolicina od 206 ispitanika imala duboko mistično-religijsko iskustvo. Svi su oni bili višegodišnji praktikanti različitih meditativnih tehnika, stariji od 40 godina i intelektualno visoko iznad prosjeka. Radilo se o kreativnim i stabilnim ličnostima, koje su, kako sugeriraju autori ove studije, bile u određenom smislu zrele za takvo iskustvo, pa je LSD odigrao ulogu okidača. Treba, međutim, napomenuti da svi učitelji meditativnih tehnika upozoravaju kako mistična iskustva ne treba poticati ovakvim sredstvima. Drugim riječima, drogu ne treba uzimati ni u kom slučaju ! Nije u igri samo puko moraliziranje, već postoji realna mogućnost da unošenje halucinogenih supstanci izvana potiskuje proces proizvodnje molekula koje su biokemijski korelat duhovna iskustva u organizmu čovjeka. Isto kao što uzimanje insulina na neki način uljenjuje gušteraču, onaj organizam koji se oslanja na egzogenu stimulaciju spiritualnog razvoja zapravo blokira svoj napredak.
Posljednjih se godina mnogo govori o pinealnoj žlijezdi kao “trećem oku”, a neki autori, poput dr. Ricka Strassmana, misle da se “kemija Prosvjetljenja” svodi na konverziju hormona te žlijezde, melatonina, u spoj 6-metoksi ili 10-metoksi harmalan, kojem se pripisuju halucinogena svojstva.
Zanimljivo je da u devedesetima interes za droge kao sredstvo stjecanja duhovnih iskustava postupno pada i ustupa mjesto različitim supstancama koje će zablokirati enzim MAO i time endogenim psihoaktivnim tvarima, dakle onima koje proizvede naše vlastito tijelo, omogućiti djelovanje na našu svijest. To bi bilo najbliže spontanom, prirodnom mistično-religijskom iskustvu potaknutom kemijskim djelovanjem na živčani sustav čovjeka.
Iako nedvojbeno postoji neka vrsta neurofiziološke osnove Prosvjetljenja, poruka duhovnih majstora je nedvosmisleno jasna: nemojte uzimati nikakve droge, jer ćete si time u zamjenu za umjetno iskustvo uskratiti prirodni i spontani prijelaz u viša stanja svijesti ! Izgleda da unos psihoaktivnih i sličnih tvari izvana doista potiskuje proces proizvodnje vlastite baze za duhovnu iluminaciju. A to se ne odnosi samo na teško objašnjiv metafizički koncept konačne Spoznaje, već i one svakodnevne sitne pomake u našem životu.
To je shvaćanje u oštroj suprotnosti s onime propovjednika psihoaktivnih supstanci, a i čini se da je na Zapadu vrijeme nekritičkog oduševljenja halucinogenim drogama nepovratno prošlo. U razgovoru s nekoliko američkih umjetnika koji su u šezdesetima i sedamdesetima oduševljeno eksperimentirali halucinogenima shvatio sam da govore u prošlom vremenu. Svi su spontano prestali uzimati droge pred jednu do dvije decenije, ali se i dalje bave različitim duhovnim disciplinama koje zahtijevaju odricanje, vrijeme i napor. Nakon zadovoljenja prvobitne znatiželje, više nisu osjećali da im droge mogu pružiti trajne i istinske vrijednosti u životu.
“Serum istine”Tu se treba osvrnuti i na problem ovisnosti vezane uz LSD. Taj halucinogen ne izaziva ovisnost poput heroina ili kokaina, ali i sam Sidney Cohen priznaje da vrlo vjerojatno postoji određena psihološka ovisnost koja se razvija kod onih koji su LSD uzimali mnogo puta, odnosno iskustva s halucinogenima ugradili u svakodnevni život. Njihov nagli izostanak može izazvati depresiju, ili simptome dijelom slične apstinentskima.
Dakako, uz LSD ide i kriminalistička priča koja uključuje sve, od obavještajnih agencija i poznatih gangstera do tajnih odjela vezanih uz vojsku. “Serum istine” oduvijek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nijemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tjera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, tvar sintetizirana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepoćudnim Mađarima svjedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolirao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obavještajne službe eksperimentirale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ.
Na “meniju” se, kao potencijalni kandidat za “serum istine” našao i LSD, a prvi puta je postalo jasno da je ova droga itekako zanimljiva kada je 1953. godine tadašnji šef CIA-e, Allen Dulles, odobrio kupovinu čak 10 kilograma čistog LSD-a. Solidna doza s kojom bi se moglo potrovati oko 100 milijuna ljudi, pa se netko gazdu sjetio pitati što će mu to. Odgovorio je da treba s tržišta ukloniti sve ono što bi mogli kupiti Rusi i kasnije uporabiti kao kemijsko oružje. Priče su zamrle da bi se opet aktivirale negdje 1975. godine, kada je otvoren jedan od brojnih tajnih dosijea i na svjetlo izmilila istina o tome kako su vojska i špijunaža intenzivno istraživali efekte LSD-a na ponašanje ljudi. Neki autori teško terete Nixona, koji je navodno još 1971. godine izdao nalog Huntu i Liddyju, budućim vinovnicima afere “Watergate”, da LSD-om drogiraju kandidata za američkog predsjednika, Andersona. Ispostavilo se da to nije izvedivo, pa se nastavilo s planovima kako na trip poslati bradatog kubanskog vladara Castra i Gamala Abdela Nasera. Isti izvor tvrdi da je veći dio dosijea, koji su se odnosili na moguću uporabu LSD-a kao sredstva za izazivanje masovnih halucinacija, dao uništiti još 1973. godine Richard Helms.
Mnoge su stvari ipak izbile na vidjelo, pa su neke službe optuživane da su davale LSD studentima bez njihove privole, a često i da oni to nisu ni znali. Posebno su obučene prostitutke odvodile “mušterije” u stanove snabdjevene ogledalima, iza kojih su se nalazile skrivene kamere. Istima bi davali određene doze LSD-a, njihove bi se reakcije snimale, a bilo je i žrtava. Ljudi nisu znali što se događa i u panici su se znali ozlijediti, ili pak skočiti s prozora. Za osobito rizične eksperimente na ljudima optužen je jedan ugledni stručnjak, dr. Harris Isbell, a kao onaj koji se bavio istraživanjima LSD-a kao mogućeg “seruma istine” najčešće se spominje jedan ekscentrik, dr. Sidney Gottlieb.
Znanost je izgubila nevinost u očima običnih ljudi, osobito kada je postalo jasno da se kao naknada za dragovoljno sudjelovanje u ispitivanju LSD-a narkomanima davao heroin ! Edward Kennedy je dobro kapitalizirao ove grijehe CIA-e i započeo s oštrom javnom kampanjom protiv prevelikih ovlasti koje neke obavještajne službe imaju. Pokusi na Amerikancima bez njihova pristanka, o kojima se govorilo i pred posebnom komisijom američkog Senata, šokirali su javnost.
U igru su bili uključeni i neki američki gangsteri, poput Ronalda Starka, koji je na ilegalno tržište u SAD bacio čak 50 milijuna doza LSD-a, navodno bar dio u dogovoru s CIA-om. Tipovi poput Starka vjerojatno su trebali određenim, nepoćudnim društvenim katerogijama uvaliti drogu, kako bi ih diskreditirali i otupili oštricu njihova društvenog djelovanja. Stark se muvao po cijelom svijetu, počesto gostovao u zatvorima, a da nikada nije rasvijetlio svoju ulogu u lansiranju golemih količina LSD-a na američko tržište. Umro je 1984. godine i tajnu uloge podzemlja u igrama oko halucinogena ponio sa sobom u grob.
Kemijsko oružjeDa je vojska detaljno istražila sve mogućnosti glede primjene LSD-a u operacijama na terenu postaje očito pročitate li analizu pod naslovom “War Without Death”(“Rat bez smrti”), nezaobilaznog Sidneya Cohena. U kasnim šezdesetima američka vojska s mnogo entuzijazma traga za oblikom u kojem bi droga bila najupotrebljivija kao kemijsko oružje, za koje se govorilo da “nije smrtonosno, a može na 8 do 10 sati onesposobiti neprijatelja”. Generali su impresionirani podatkom da je dovoljno svega 20 kilograma droge da se na trip pošalje cjelokupno stanovništvo Sjeverne Amerike. Ista je droga bez boje, okusa i mirisa, pa ju je,ako se upotrijebi u obliku raspršenih kapljica, nemoguće otkriti u vodi ili zraku. Doduše, u kloriranoj je vodi efikasnost droge nešto umanjena, a i ona se uz pomoć vode u kojoj je topiva može ukloniti s kontaminirane hrane. Kroz kožu će prodirati teže, no naiđe li i na najmanju ranu, djelovati će kao da je unesena u organizam preko hrane ili vode. Iako je vodovod kao posrednik kod masovne intoksikacije stanovništva upravo idealan, teško je vjerovati da bi se droga tamo dala lako ubaciti.
Uspije li to, scenarij koji opisuje efekte uistinu je dojmljiv. Otpora ulasku stranih trupa praktično ne bi bilo. Svaki bi grad izložen ovakvu napadu prestao funkcionirati, nestalo bi svake organizacije koja bi ustupila mjesto posvemašnjem kaosu, koji bi trajao još dugo nakon što bi se stanovnici otrijeznili od utjecaja halocinogena. Bio bi to zapravo vrlo humani rat, tvrdili su generali. Bez ljudskih žrtava, samo s pokojom glavoboljom. Čitava bi priča završila prije no što bi uopće i počela.
Cohen je očito dobro upućen, jer u jednom dijelu teksta koji je mnogo puta citiran, govori: “... Prikazan je jedan film o jedinici koja je bez svog znanja izložena halucinogenoj drogi. Vojnici uopće nisu bili svjesni abnormalnog stanja u kojem su se nalazili. Nisu mogli obavljati ni najjednostavnije zadatke, niti su mogli shvatiti naređenja. Narednik koji nije volio kavu (droga im je podvaljena u kavi, op. a.) ponašao se normalno, ali je jedinica bila u rasulu. Nakon pauze za kavu, dvojica se vojnika nisu mogla prestati smijati i bespomoćno su kikotali cijelo popodne. Ostatak ljudi je bio neupotrebljiv za bitku. Pokušali su slijediti složene narednikove naredbe, ali je discipline i preciznosti sasvim nestalo. Situacija je podsjećala na komediju, vojničku farsu koju bismo mogli nazvati “Dan kada se vojnici nisu mogli prestati smijati”...”.
Kod ovakve vrste primjene droge nemoguće ju je dozirati, pa bi zacijelo bilo dosta onih koji bi primili visoku dozu, što bi, prema saznanjima američke vojske, rezultiralo panikom i strahom od ludila. To bi dovelo do masovnih ubojstava, ali i samoubojstava. Kod priličnog broja osoba ova bi intoksikacija LSD-om dovela do trajnije psihoze, a primjedbama da bi zapravo ipak bilo teško drogu dovesti do krvotoka tih zamišljenih protivnika suprotstavljaju se podaci poput onoga da bi bilo dovoljno da nečiji prsti stignu u pripadna im usta samo na tren, pa bi to moglo dovesti do haluciniranja uslijed malih i nevidljivih količina droge koja se na prstima može zadržati i danima nakon što su oni došli u dodir sa aerosolima spravljenim iz narkotika. Po ludilom zahvaćenom gradu zaredale bi pljačke trgovina, bijegovi iz zatvora i nezapamćeni zastoj prometa, dok bi vlasti očajnički pokušavale dokučiti što se zapravo događa. Bolnice bi se punile ranjenim i sluđenim ljudima, a u mrtvačnice bi pristizali oni koji nisu imali sreće da prežive nezapamćeno kolektivno ludilo. Bio bi to vrhunac morbidne vizije arhitekata masovne destrukcije izazvane djelovanjem jedne od najjačih poznatih halucinogenih droga.
Romantično doba “crvene opasnosti” nepovratno je prošlo, pa je strah od Rusa naoružanih drogama danas bez ikakve osnove. A i izgleda da je LSD kao kemijsko oružje odbačen još početkom sedamdesetih, po svemu sudeći zbog nekih nedostataka zbog kojih se ovaj otrov nije mogao, usprkos svojoj djelotvornosti u iznenađujuće maloj koncentraciji, dobro rasporediti na mnogo ljudi. Ono što je ostalo priče su o globalnoj zavjeri, prema kojima iza zasipavanja tržišta halucinogenim drogama stoje nevidljive, podle i nama teško dokučive sile. Za neke su to obavještajne službe, za druge centri financijske moći koji prema danas popularnim teorijama, iz sjene upravljaju čitavom našom kuglom. Oni tako odlučuju koliko nas treba pošandrcati i koga treba neutralizirati ako se suviše približi istini o pravoj povijesti ljudske vrste. Teorije se zavjere danas uzimaju sasvim ozbiljno, ima autora koji tvrde da iza svega toga stoji, nitko drugi do–vanzemaljci. Oni su nam, kako to možemo pročitati u New Age literaturi, podarili razna čuda tehnologije, a mi im dozvoljavamo mutilacije životinja i otimanje ljudi. U naše ime taj su “deal” dakako napravile svjetske vlade, a jedna je od najčešće spominjanih manipulacija masom i lansiranje na tržište stalno novih psihoaktivnih supstanci koje pružaju nove, sve snažnije i uzbudljivije iluzije. To će jednog dana dovesti do takve gladi za izvanosjetilnim doživljajima da će buduća svjetska vlada uspostaviti kontrolu nad Zemljanima servirajući im juhu od koje će imati halucinacije 24 sata na dan.
U težim slučajevima izvanzemaljce okrivljuju i za silno razvijenu kemiju halucinogenih droga. Psihotropne tvari trebaju otupiti naš intelekt i spriječiti nas da iza određenih suptilnih promjena oko nas uvidimo zavjeru nezamislivih razmjera, koja će u biti razriješiti sukob čak sedam raznih vanzemaljskih civilizacija, koje vode bitku na našoj planeti, s različitim motivima. Isto tako kao što su nekada San Franciscom jurili hippyji golih guzica propovijedajući slobodnu ljubav začinjenu LSD-om, ili kako su to vjerovali, “vitaminom ljubavi”, danas neki drugi klinci jure okolo upozoravajući svijet na to da droge nisu ispale iz torbe vraga, već letećeg tanjura dinoida, reptoida, “sivih” ili kako ih sve već zovu.
Suludo, ali ljudi današnjice, bar na Zapadu, uglavnom ne uzimaju halucinogene droge iz znatiželje, već u potrazi za smislom. Kada u izmijenjenoj kemiji vlastita mozga ne nađu ono što su tražili, najčešće odustaju. Katkada to objašnjavaju iznenadnom svijesti o manipulacijama kozmičkih ili bar planetarnih razmjera, drugi puta željom za buđenjem, pročišćavanjem od molekula koje kreiraju stvarnost koja se ipak čini nestvarnom. I sam je bivši “Beatle” George Harrison, sjećajući se starih dana, rekao: “Imao sam tu tvar u jednoj bočici (LSD, op. a.), bila je to tekućina. Jednog sam je dana jednostavno bacio i rekao si da više to ne želim unositi u svoj mozak...”.
Dakako, entuzijasti halucinogena još ni izdaleka nisu izumrli. D. M. Turner u svom priručniku za korisnike halucinogena drogama tepa, dajući im zgodne nadimke, pa tako LSD naziva “molekulom savršenstva”, aludirajući prije svega na njenu negdašnju slavu kao sredstva za uklanjanje svih psihičkih tegoba. Vrhunac je slave dietilamida lisergične kiseline nedvojbeno prošao i sve je manje umjetnika koji svoja nadahnuća javno zahvaljuju ovoj supstanci. Tu i tamo ona ipak zabljesne, kao recimo iz usta nobelovca Karya Mulisa, koji je kao ekspert za DNA svjedočio na maratonskom procesu O. J. Simpsonu, negdašnjoj američkoj športskoj zvijezdi optuženoj da je priklala svoju bivšu suprugu i čovjeka koji se kod nje slučajno našao. Mulis se pred kamerama CNN-a pohvalio da je često uzimao LSD, koji je poticao njegovu kreativnost. Ta je izjava prokomentirana kao–ekscentrična.
Howard Stern, najotkačenija američka radijska megazvijezda čiju emisiju sluša čak 18 milijuna Amerikanaca, u svojoj skandaloznoj knjizi “Miss America” zajedljivo opisuje kako se s drogama prvi puta sreo u srednjoj školi, kada je netko držao predavanje o štetnosti narkotika i pri tome pokazivao uzorke istih. “Kada sam ga slušao, poželio sam isprobati svaku od njih”–tumači Stern, ismijavajući zastrašivanje javnosti kao posve neefikasno sredstvo u suzbijanju narkomanije.
Uskoro je to i učinio, da bi jednom, igrom slučaja, uzeo preveliku dozu LSD-a. Nakon što su mu prijatelji bezuspješno pokušali pomoći, odteturao je do kupaone i pogledao se u ogledalu:” Vidio sam kako mi lice postaje tamnocrveno, a zatim crno. Meso je otpadalo s mog lica, dok nisam vidio samo kosti. Žile u mojoj glavi pretvorile su se u crve i ti su crvi izlazili kroz moje očne duplje. Uz sve to, spopadale su me jezive misli i u nosnicama sam osjećao užasan smrad.
Zapalio sam cigaretu. Dim koji sam ispuhnuo bio je crn. Pogledao sam svoje ruke i vidio da mi dlake na njima rastu. Zatim su se pretvorile u insekte koji su šetali gore dolje...”.
Stern pokušava spriječiti navalu panike,a li dolazi do zaključka da mu je vid toliko slab da ne može sa zidnog sata očitati koliko je sati. Pomišlja da se radi o trajnom oštećenju mozga i odlučuje odagnati moru lijeganjem u krevet. Iskrivljena percepcija ostaje i kod zatvorenih očiju. Moli svog prijatelja Lewa da ga odvuče na obalu rijeke Charles u Bostonu, gdje se sve i odigrava. Uz svježi povjetarac s rijeke, pred jutro zapada u san. Halucinacije nestaju, ali Stern još dva tjedna pati od teške upale grla i otečenih žlijezda. Povremeno se vraćaju bljeskovi gadnog iskustva sa halucinogenom i ova danas ekstremno popularna zvijezda više nikada neće uzeti drogu. No, ni to neće biti kraj.
Howard Stern će još godinama patiti od opsesivnih misli i depresija, koje pripisuje opisanoj avanturi sa LSD-om. Tako je ovaj mag radijskih valova, koji je slavu stekao pozivajući u studio upravo ljude koji su sa sobom činili najveće ludorije, najbolja opomena onima koji na eksperimente sa drogama gledaju potpuno nesvijesni mogućih trajnih i tragičnih posljedica svoje mladenačke znatiželje.
“... Jednom sam doslovce postao Isus Krist.Bio sam pribijen na križ, vidio oko sebe centurione koji su me čerečili i osjećao neopisivu bol. Što bih tada dao da sam mogao pobjeći iz te halucinacije koja se činila toliko stvarnom ! To prolaženje kroz pradavna sjećanja, kao recimo sjećanje na zastrašujuća iskustva vlastita rađanja, kada se probijate kroz porođajni kanal koji vas gnječi i izlazite na svjetlo dana iz sigurnosti mračne majčine utrobe, sve je to ono kroz što sam prošao. I preporučivao nekima u kontroliranim uvjetima psihoterapijske seanse. Ne svakome, dakako, jer droga može u mnogo ljudi izazvati upravo obrnute učinke od očekivanih. Strah od gubitka kontrole nad vlastitom sviješću jeziv je i ljudi ga teško podnose, pa mi je jasno zbog čega je LSD stavljen izvan zakona. Ne mogu za sebe reći da sam propovjednik halucinogena i njihova korištenja, ali uvijek ostavljam otvorenu mogućnost istraživanja svega onog što može pomoći modernu čovjeku toliko bombardiranom vanjskim doživljajima da je u psihoterapiji efikasna još samo kakva metoda koja iz temelja uzdrma ljudsku svijest...”.
Da bismo bolje shvatili ulogu LSD-a u psihodeličnom pokretu koji su Leary i Alpert započeli s psilocibinom, moramo se vratiti u šezdesete godine, kada Michael Hollingshead uvodi Learyja u uporabu LSD-a. Nova droga do koje je jednostavno doći pali oca psihodeličnog pokreta i on se s oduševljenjem baca na propagiranje dietil-amida lisergične kiseline, kako se kemijski nova atrakcija zove. Isti je spoj sintetizirao Hoffmann još 1938. godine u svom laboratoriju u Baselu, a njegovo, kako ga kasnije zove “zločesto dijete”, pokazuje svoje snažno djelovanje tek 1943. godine kada si je ovaj švicarski kemičar slučajno kapnuo vrlo malu količinu pet godina starog proizvoda na ruku. I ta je minimalna količina bila dovoljna da je iskusio dvosatne halucinacije po povratku s posla.Vjerojatno se ta mala količina droge u krv probila preko kakove nevidljive ogrebotine na ruci znanstvenika. Obzirom da je LSD oko tri tisuće puta jači od meskalina, računa se da je djelatna doza bila svega jedna 50 milijuntina grama ! Nekoliko dana kasnije, Hoffmann uzima vrlo malu dozu LSD-a, sa svrhom da namjerno i pod kontrolom ispita njegovo djelovanje. Čini se da je i minimalna količina koju unosi u organizam bila prevelika, jer ono što doživljava zastrašujuća je slika toga što može iskusiti korisnik halucinogenih droga ako je nepripremljen ili pak psihičke konstitucije kojoj ovakvo poigravanje ne odgovara:
“Lica nazočnih pretvarala su se u groteskne obojene maske, a snažna se pobuđenost izmijenjivala s parezom, oduzetošću. Glava, tijelo i ekstremiteti na trenutke su hladni i odrvenjeni, na jeziku se javlja metalni okus, a grlo je suho i osjetljivo do te mjere da se javlja osjećaj gušenja. Konfuzija se izmjenjuje s jasnom predodžbom o tome što se zapravo događa. Gubim kontrolu nad vremenom. Vrijeme i prostor postaju sve dezorganiziraniji i preplavljuju me strahovi da ću poludjeti. Najgore je to što sam svijestan svog stanja, a ništa ne mogu promijeniti. Povremeno osjećam da sam izvan tijela. Mislim da sam umro. Moj je ego raspršen negdje u prostoru, dok moje tijelo beživotno leži na sofi. Jasno primjećujem da se moj “alter ego” kreće sobom mumljajući...”.
Na svom putu do Learyja i svjetske promocije, nova droga prolazi kroz nekoliko kliničkih ispitivanja u svojoj domovini. Iz šturog se i suhoparnog znanstvenog jezika može naslutiti da će LSD eventualno postati korisno pomoćno sredstvo u psihoterapiji. Do 1959. godine LSD je toliko zanimljiv da se održava prva međunarodna konferencija o njegovoj primjeni u psihijatriji. Neki misle da je ova supstanca idealna za izazivanje “modela shizofrenije”, odnosno psihotičnog stanja u zdravih ljudi, čime se omogućava normalnu pojedincu da zaviri u bolesno stanje i po povratku ispriča kako ga je subjektivno doživio. To se smatra osobito važnim korakom k boljem razumijevanju bolesti od koje pati oko 1 posto stanovnika naše planete, a moglo bi biti presudno i u pronalaženju lijeka.
Istovremeno, znanost dolazi do spoznaje da lisergidi nisu samo djeca laboratorija, već ih ima i u prirodi. U sjemenkama meksičke jutarnje slave, Rivea corymbosa, poznatih pod imenom o l o l i u q u i, pronađeni su tzv. ergot alkaloidi, a sličan je slučaj i s nekim nižim gljivicama poput onih roda Claviceps. Kasnije će se pokazati da čitav niz puzavica iz porodice slakova sadrži rođake sintetičkog LSD-a. Tu spadaju one označene latinskim imenima Ipomoea, Argyreia i Stictocardia. Psihoaktivni spojevi poput ergina, izoergina, te uterotonik ergotamin, jako strukturom podsjećaju na molekulu koju podrazumijevamo pod imenom LSD-a. Na ilegalnom su tržištu vjerojatno najpoznatije sjemenke biljke Argyreia nervosa koja sadrži lisergičnu kiselinu i potječe iz Indije, a nosi naziv male havajske šumske ruže.
Prirodni će izvori spojeva nalik LSD-u postati zanimljivi tek nakon kriminalizacije LSD-a. A u toj ranoj fazi interesa za drogu to i nije predstavljalo problem, pogotovo nakon što se LSD pokazao prilično efikasnim u liječenju teških oblika alkoholizma. Čovjek koji je pokrenuo takav oblik terapije u Kanadi bio je Abram Hoffer. Nakon tretmana 800 teških alkoholičara, on tvrdi da je LSD-om moguće izliječiti trećinu pacijenata, dok trećina ima barem nekakve koristi od primjene halucinogena. Hoffer s mnogo entuzijazma preporuča niske doze LSD-a u kontroliranom tretmanu alkoholičara, izražavajući pri tome uvjerenje da je, kada bi se čitav postupak usavršio, moguć gotovo fantastičan uspjeh od 50 posto izliječenih. Već spominjani češki prebjeg iz 1968. godine, Stanislav Grof, donosi svoja iskustva s pokusima koje je načinio na pacijentima u Pragu tvrdeći da je LSD izvanredno pomoćno sredstvo u dubinskoj psihoanalizi, no u kasnijim godinama o LSD-u piše s mnogo manje oduševljenja, priznajući među recima da je pomalo razočaran u onome što je shvatio kada su kroz njegove ruke prošli rezultati tretmana LSD-om nekih tri tisuće osoba s različitim psihičkim smetnjama.
Ipak, u ranijoj fazi LSD počinju koristiti mnogi psihoterapeuti, a već tada razlikuju tzv.psiholitičnu i psihodeličnu terapiju. Prva je svojevrsno “omekšavanje” pacijenata s niskim dozama LSD-a, u visini od otprilike 0,025 mg, dok je druga tretman s visokim dozama psihoaktivne droge, kod kojega je zahvat u svijest mnogo dublji. Primjenjivala se kod psihoza, ali je bilo mnogo prigovora koji se svode na to da uporaba droge samo pogoršava stanje bolesnika.
Dr. Eric Kast u ranim šezdesetima provodi ispitivanje djelovanja LSD-a na 50 pacijenata jedne čikaške bolnice, koji boluju od raka u poodmaklom stadiju i gangrene. S iznenađenjem komentira učinke droge koje je uočio već nakon kratkog vremena:
“Kod 50 pacijenata, većina njih s uznapredovalim karcinomom i nekolicina s gangrenom, LSD je smanjio bol na osjetno dulje razdoblje nego tako jaki analgetici kao meperidin i dihidromorfinon. U prosjeku, bol je izostala 2 sata nakon distribucije 100 mg meperidina, tri sata s 2 mg dihidromorfinona i 92 sata sa 100 mikrograma LSD-a...”.
Proširena svijestLSD je pokazao još jednu dodatnu prednost. Neizlječivi bolesnici nisu nakon halucinogena osjećali apatiju, depresiju i strah od smrti, jer su kraj svoje fizičke egzistencije doživljavali na filozofski način, kao početak jedne nove egzistencije ili prirodni nastavak fizičkog postojanja. Govorili su o jedinstvu svog bića s cijelim Svemirom, a o svojoj bliskoj smrti kao normalnom događaju u krugu vječnog postojanja. Takav su poželjan stav prema vlastitoj nezahvalnoj životnoj situaciji zadržavali i do dva tjedna nakon uzimanja jedne jedine doze LSD-a. Ovdje vidimo tu religijsku dimenziju koja se javlja i kod LSD-a, a o čemu ćemo reći nešto kasnije.
Dietilamid lisergične kiseline djeluje na ljudsku psihu na vrlo dramatičan način. Utječe na vizualne, slušne, taktilne, olfaktoričke i druge doživljaje, a mijenja i osjećaj za vrijeme i prostor. Droga utječe na misaoni proces, njegovu brzinu, ali i sadržaj. Javljaju se živo obojene vizije koje se vide zatvorenim očima, a izoštrava se i osjećaj za boje. Čovjek postaje podložan sugestiji, pa su neki tako tumačili izvješća istraživača o osobama koje su za vrijeme seanse s LSD-om putovale sviješću izvan tijela ili se sjećale davne prošlosti, neki, navodno, čak vlastita rođenja. Često dolazi do depersonalizacije odnosno raspršivanja ega, što može prouzročiti snažnu euforiju, ali i panični strah. Neki ispitanici spominju uvide u funkcioniranje unutarnjih organa i tjelesnih procesa, a razvija se i osjećaj da je moguća neverbalna komunikacija s drugim osobama. Koji puta je riječ o pravoj telepatiji, a nerijetko dolazi do stanja kada čovjek direktno percipira psihodinamičke procese u svojoj svijesti. Raspon raspoloženja koje izaziva LSD vrlo je širok, od ekstremnog zadovoljstva do jake anksioznosti. Upravo se u tome i krije opasnost, jer čovjek katkada ne može prekinuti haluciniranje koje može potrajati i 8-12 sati. Istovremeno, on ima iskustvo užasnog straha koji ne može otresti sa svoje svijesti. Dolazi i do sinestezije, fenomena kod kojeg se zvukovi mogu doživljavati kao boje i obratno. Okolni se objekti mogu činiti izobličenima kao na slikama Salvadora Dalija, čovjek može osjećati da se istovremeno nalazi u tijelu i izvan njega, a za vrijeme djelovanja vidi cvijeće, zmije, životinje i druge ljude. Iako je svijestan da se radi o halucinacijama, čovjek ih se ne može riješiti.
Dugo se vremena vjerovalo da je LSD afrodizijak, no detaljnija su istraživanja pokazala da se njegovo djelovanje na potenciju zasniva na podložnosti sugestiji osobe koja se nalazi pod njegovim utjecajem. U nekim se slučajevima čuje unutarnji glas koji drogiranome naređuje da nešto napravi, a iz nesvjesnog se mogu osloboditi potisnute emocije i to u obliku različitih simbola ili unutrašnjih filmova koji u mnogo čemu nalikuju snovima.
Pjesnik Allen Ginsberg vrlo je plastično u “Playboyu” opisao djelovanje LSD-a, pa taj opis citiraju i drugi autori:
“Kako izgleda trip? Tijelom vam prolaze trnci... Zatim dolazi spoznaja da ste duh koji nastanjuje golemo životinjsko tijelo što sadrži gigantske otvore, rupe, cirkulatorne sustave, unutarnje kanale i tajanstvene stražnje uličice uma. Svaka se od tih uličica može istraživati vrlo dugo, poput one koja vodi do sjećanja na djetinjstvo ili ide u budućnost zamišljajući sve vrste promjena u tijelu, umu ili vanjskom svijetu i izmišljajući imaginarne svemire ili se sjećajući onih koji su jednom postojali.
Onda počinjete shvaćati da svi oni postoje u vašem umu istovremeno. Polako se počinjete pitati: ako sve ove povijesti i svemiri doista postoje, što je s onim u kojem “stvarno” jeste ili–mislite da jeste? Je li i to postoji samo u vašem umu? Sada dolazi saznanje da to doista postoji samo u vašem umu, um je sve to stvorio. Pitate se: tko je taj um ? Na vrhuncu iskustva s “acidom” shvatite da je vaš um isti onaj um koji je uvijek postojao u svim ljudima u svim vremenima i na svim mjestima: to je Veliki Um–onaj isti um koji ljudi zovu Bogom. A zatim nailazi fascinantna sumnja: je li taj um ono što zovu Bogom, ili ono što su običavali zvati Đavlom ? Tu može početi opaki trip–ako odlučite da je to demonski Kreator. Uhvatite se u razmišljanju bi li on trebao postojati ili ne.
Kako biste se iskrcali iz tog vlaka misli, možete otvoriti oči i vidjeti kako sjedite na sofi u dnevnoj sobi, dok vam na kućnom ogrtaču rastu zelene biljke. Kroz prozor vidite kako vjetar puše u svim svojim oblicima dok ljudi hodaju ispod drveća, svi u jednom ritmu. I što više promatrate sinkronističke, životinjske, osjetne detalje oko sebe, počinjete shvaćati da je sve živo. Postajete svijesni biljke čiji golemi celularni listovi vise s kamina kao ogromno neprimjećeno biće i tada možete osjetiti iznenadno suosjećanje i tijesnu vezu s tim jadnim velikim listom pitajući se: kakvo iskustvo savijanja i padanja s kamina ima ova cvatuća biljka u ovih nekoliko tjedana ? I tada uviđate da sve živo percipira svoje postojanje kao enormno bitno, kao što je vaše bitno vama. Odjednom postajete suosjećajni i osjećate bratsku bliskost sa svim tim entitetima...
Tako prošireno područje svijesti pod utjecajem “acida” sastoji se u tome da postajete svijesni onoga što se odvija u svemiru u vašoj glavi–svih onih koridora koji vode u snove, sjećanja, fantazije–i onoga što se odvija izvan vas.
Ali ako idete dovoljno duboko prema unutra možete biti suočeni s konačnim pitanjem: je li sve ovo zapravo san ? Veliko drevno pitanje je: što je ova naša egzistencija ? Tko smo mi ? A onda može doći ono što Timothy Leary zove iskustvom “čiste svjetlosti”...”
Stvari su se odvijale povoljno za Learyja i Alperta, čak su psihijatri podržavali tezu o tome da LSD može na ljudsku svijest djelovati ozdravljujuće, dakako ako se uzima pod stručnim nadzorom. Međutim, Leary počinje pokazivati političke ambicije i želi se kao protukandidat Ronaldu Reaganu kandidirati za guvernera Kalifornije. Nimalo naivna ambicija, ako se zna da su do tada već na njegovoj strani ljudi poput harvardskog nastavnika Ralpha Metzera, popularnog “Beatla” Johna Lennona, koji za predizbornu kampanju komponira pjesmu “Come together”, glumca Carya Granta, jazz glazbenika koji je danas vjerni sljedbenik Sai Babe, Maynarda Fergussona i mnogih drugih čija bi popularnost mogla biti vrlo neugodna za konzervativca Reagana i kalifornijske milijardere, čiji će ga novac kasnije i dovesti do Bijele Kuće.
LSD se nezadrživo širi Amerikom, uzima se u formi tableta, ali i na šećernim kockama, čak ga nakapanog na poleđini poštanskih maraka šalju robijašima koji sjede u kaznionicama. Političku platformu Learyjevu pokretu dao je Aldous Huxley, uz sponzorstvo nekih farmaceutskih tvrtki čiji su interesi ovdje jasni.
“... U slijedećoj ili nekoj od budućih generacija moći će se ljude farmakološkim sredstvima navesti da zavole svoj podređeni položaj i time će se moći, da se tako izrazim, ostvariti diktatura bez suza. Ostvariti će se neka vrsta bezbolnih koncentracijskih logora za cijele zajednice i ljudi će zapravo uživati u tome da su im slobode uskraćene. Farmakološka će sredstva ukloniti svaku želju za pobunom. Biti će to neka vrsta konačne revolucije...”.
Huxley u svome djelu “Vrli novi svijet” konstatira da je vrijeme diktatura poput one Hitlera i Staljina–prošlo. Teror nije produktivan i prije ili kasnije dovede do pobune. Posebno dizajnirane droge pružiti će ljudima sva zadovoljstva koja mogu poželjeti i to će biti kraj surovih političkih razračunavanja i borbe za vlast. Bilo je to vrijeme kada su neki vjerovali da je i to moguće.
Eliminacija psihodeličaraImperija uzvraća udarac i Leary i Alpert dobivaju nogu s Harvarda. Sada već očarani drogom mnogo ne mare za akademsku karijeru. Vjetar u jedra psihodeličnog pokreta daje i istraživanje dr. Johna Lillyja, stručnjaka za delfine i čovjeka koji uzima razne doze LSD-a u izolacijskom tanku u kojem mu tijelo pluta oslobođeno gravitacije i u totalnoj tišini. Lišen vanjskih podražaja, ljudski organizam čudesno reagira na halucinogen. Lilly piše “The Center of the Cyclone” (“Centar ciklona”), bestseller u kojem otkriva čitave unutarnje svemire koji pale maštu mlađariji odanoj neumjerenom uzimanju droge, koja stječe sve više neprijatelja. U San Franciscu se inspirirani psihodelicima više ne okupljaju samo hippyji i “djeca cvijeća”, već i patološki tipovi poput onih koji osnivaju sotonističke kultove kao “P 4” i “Proces”. Sunčanom Kalifornijom počinju haračiti ljudi poput bivšeg robijaša Charlesa Mansona, koji će kasnije potaći na ubijanje članove svoje komune koja je i funkcionirala na osnovu velikih količina narkotika i grupnog seksa.
Konačno, u samo tri tjedna ožujka i travnja 1966. godine dolazi serija udaraca psihodeličnom pokretu. U Laredu uhićuju Learyja, kod čije kćeri pronalaze manju količinu marihuane i osuđuju ga na 30 godina robije ! Sredstva javnog priopćavanja objavljuju priču o petogodišnjoj djevojčici kojoj su ispumpali želudac nakon što je igrom slučaja progutala kocku šećera natopljenu LSD-om i ostala dva dana na “kritičnoj listi”, a svega nekoliko dana kasnije i o Stephenu Kessleru, bivšem studentu medicine koji je umorio svoju punicu tako da joj je zadao čak 105 udaraca nožem. Po vlastitoj tvrdnji, danima se nalazio pod utjecajem LSD-a. Provedena je racija na više lokacija, gdje su se sastajali Learyjevi istomišljenici i bilo je samo pitanje vremena kad će vlasti definitivno eliminirati psihodelični pokret.
Argumentacija s kojom je to konačno učinjeno postala je predmet brojnih svađa kasnijih autora koji su se bavili psihodeličnim pokretom. Jedan od najupućenijih svakako je već spominjani Peter Stafford, koji u svojoj knjizi “Psychedelic Encyclopedia” (“Psihodelična enciklopedija”) čitavu priču razlaže do u detalje.
Godine 1967. genetičar iz Buffaloa u saveznoj državi New York, dr. Maimon Cohen, objavljuje u prestižnom časopisu “Science” rezultate svog testiranja kromosoma pacijenta hospitaliziranog petnaest godina. Čovjeku je u četiri navrata davan LSD, uz standardnu terapiju s “Librium”-om i “Thorazin”-om. Nalaz je katastrofalan. Cohen tvrdi: LSD oštećuje kromosome ! Kako to zlobno tvrdi Stafford, sve su novine prenijele ovu senzaciju, iako je poznato da lijekovi koje je isti pacijent uzimao već godinama oštećuju kromosome, da bi se kasnije čak pokazalo da na isti način in vitro djeluje i obično mlijeko ! Slične nalaze nakon testiranja nekih korisnika uličnog “acida” objavljuju dvojica liječnika iz Portlanda u Oregonu. Sudbina LSD-a je zapečaćena, usprkos očajničkim primjedbama Stafforda da su isti klinci uzimali poveće količine amfetamina, za koje se od ranije zna da oštećuju te vitalno važne dijelove stanica.
Zagovornik psihodelika Stafford ne posustaje i svoju obranu LSD-a potkrepljuje iskazom Hermanna Liscoa, liječnika iz Instituta za istraživanje raka u Bostonu, koji je načinio analizu kromosoma samog Timothya Learyja. Ako se zna da je veliki svećenik psihodeličnog pokreta uzeo, bar kako je sam tvrdio, enormne količine ove droge, zanimljivo je čuti što govori Lisco: “Timothy Leary, na naše veliko iznenađenje, pokazuje od 200 stanica aberacije kromosoma samo u dvije, po jednu u svakoj. To je otkriće spektakularno kao vjerojatno i količina LSD-a koju je on uzeo u posljednjih osam godina. Ne mogu razumijeti ni objasniti ovaj negativni nalaz...”.
U pisanju zagovornika uporabe halucinogenih droga kao nečeg što može pomoći samorealizaciji čovjeka, osjeća se gorčina i uglavnom je prihvaćena teza o zavjeri političko-medicinskog lobbyja koji se htio riješiti nepoćudna Learyja i njegovih pristaša, čiji se pacifizam nije uklapao u neke planove Johnsonove administracije. Kada se danas osvrnemo unatrag, teško se oteti dojmu da je ipak postojao čvrst razlog za stavljanje halucinogena izvan zakona. Poznato je da LSD kod nekih stvara iluziju da mogu letjeti, ili su božanstva pa stoga i nepovredivi. Uzrok smrti nekih korisnika LSD-a bio je skok s prozora višekatnice koji je imao fatalan ishod. Drugi su pak lijegali na otvoreni autoput vjerujući da im se ništa ne može dogoditi. Do 1967. godine američku javnost zapljuskuju brojne informacije o štetnosti LSD-a, dobro orkestrirana propaganda podastire dokaze o izrazito krvavim ubojstvima na koja do jučer obožavani i slavljeni halucinogen potiče. Sve je više rezerve u glasovima onih koji su još jučer mahali s LSD-om kao magičnom panacejom za sve duševne i neurotske smetnje. Sada se spominju psihotični šubovi, paranoja, potpuni gubitak životnih kriterija, valovi depresije, čak teška oštećenja moždane kore, sve kao rezultat uzimanja LSD-a.
Learyjeva je sudbina nalik onoj likova iz avanturističkih filmova. Donedavno ugledni sveučilišni profesor sada bježi po cijelome svijetu, od Švicarske dospijeva u Alžir, zatim Afghanistan, gdje ga, željni osvete, hvataju američki agenti. Neko vrijeme leži u jednoj američkoj kaznionici da bi ga 1976. godine konačno oslobodili. Za razliku od Alperta, koji se sasvim posvećuje istočnjačkoj meditaciji, Leary nastavlja propovijedati halucinogene, piše knjige, a 1996. godine umire u svojoj losanđeleskoj vili, od raka prostate, u 75. godini života. Izlizani se i nepopravljivi stari hippy ne boji fizičke smrti. Kada shvaća da je kraj blizu govori: “Sada čekam ono konačno i najveće iskustvo...”. Da je bio legenda možemo zaključiti i iz toga što je njegov pepeo nedavno raketom lansiran u Svemir.
Pelin i impresionistiNesuđeni guverner Kalifornije i prorok halucinogena zadnjih je godina doprinosio popularnosti nekih američkih “underground” magazina koji detaljno opisuju načine kako u kupaonici uzgojiti psilocibinsku gljivu, jednostavno sintetizirati halucinogenu drogu CB-2, ili nabaviti neki od još uvijek legalnih ukrasnih kaktusa koji sadrže psihoaktivne supstance. U istoj je kuhinji nastala knjiga “Legal Highs”, koja opisuje 200 prirodnih produkata koji nisu na listi zabranjenih, a sadrže narkotične tvari. Tako pušenje vršaka jedne i u nas vrlo raširene biljke daje iste efekte kao kanabis, a zgodna je priča o običnompelinu (lat. Artemisia absinthium).
Ova gorka ljekovita biljka sadrži eterično ulje s nizom kompleksnih organskih spojeva i tvarima poput absintina, artemisina, anabsintina, te jabučne, taninske i jantarne kiseline. U listovima se nalazi zeleno-plavo eterično ulje, tujon, a biljka se koristila za proizvodnju vrlo popularnog pića “Absinth”, koje su rado pili francuski impresionisti. Taj je pelinkovac danas izvan proizvodnje, jer su znanstvena istraživanja navodno pokazala da ekstrakt ove bilje oštećuje mozak. Pelin ima narkotično djelovanje, a neki su smjeliji povjesničari ljudskog ludila tvrdili da su impresionističke slike dobrim djelom izobličene upravo zahvaljujući djelovanju ovog pića ! Dakako, ovakve tvrdnje treba uzimati s rezervom, iako je činjenica da se danas u literaturi pelin spominje kao jedno od najraširenijih narkotičnih sredstava, koja još uvijek uspješno izbjegavaju paragrafe što su se već nadvili i nad nikotinom. Neki misle da je ljekovitost pelina, koji se može uzimati u malenim količinama bez ikakve opasnosti, jedan od glavnih razloga da se ova biljka ne nalazi na listama zajedno s drogama izrazitija narkotičnog djelovanja.
Dr. Sidney Cohen, čovjek koji je ispitivao LSD i tražio načine njegove primjene u psihoterapiji ipak ne odustaje od tvrdnje da je ta droga, primjenjuje li se pod nadzorom stručnjaka, potencijalno korisno sredstvo u liječenju neuroza, možda i psihoza. Cohen navodi četiri glavna svojstva halucinogena koja ga, prema njemu, kvalificiraju kao molekularnog psihoterapeuta:
1. Halucinogeni stišavaju obrambene reakcije pacijenta i dozvoljavaju oslobađanje potisnutih i konfliktnih sadržaja iz dubina nesvjesnog. Prizivanje u svijest ovih sadržaja se poboljšava, što omogućava učinkovitije oslobađanje od njih.
2. Oslobođeni se sadržaji bolje razumiju, jer pacijent doživljava unutarnji konflikt kroz žive slike ili simbole koji se javljaju na ekranu svijesti. Inače bolni doživljaji sada se prihvaćaju sa stanovišta promatrača, a takav pristup čini inače neugodni osjećaj krivnje manje razornim.
3. Pacijent osjeća neku bliskost s terapeutom i lakše mu je izraziti iracionalne osjećaje.
4. Budnost se ne smanjuje i uvidi ostaju živi u svijesti i nakon prestanka djelovanja droge.
Povećanje sposobnosti prizivanja i oslobađanja starih trauma vrlo je koristan početak promjena u ličnosti pacijenta. Terapeut ne može reći sa sigurnošću da će do pozitivnih promjena doista i doći, ali LSD je sredstvo koje će pokrenuti unutarnje prestrukturiranje ličnosti. Neki su terapeuti prekidali terapiju LSD-om prestrašeni pravom provalom uvida i brzim promjenama u ličnosti pacijenta. To su pravdali opasnošću od nekontrolirane provale potisnutih sadržaja, koja može biti opasna. Cohen se ne slaže s njima i vjeruje da dramatični, brzi skokovi znače napredak prema razrješenju krize.
Neurotiku su njegovi simptomi, kako god to izgledalo paradoksalno, potrebni. Ne zbije li se željena transformacija u ličnosti, a dođe do nestajanja simptoma koji su pacijenta mučili godinama, javiti će se novi simptomi. Zato, katkada spektakularne katarze pod LSD-om donose samo privremene rezultate. Matrica starih navika može postupno ponovo zavladati ponašanjem pacijenta, ili se neuroza može nakon nekog vremena manifestirati nekim novim simptomima. LSD, dakle, može otškrinuti vrata procesu deprogramiranja, ali nema nikakva dokaza da ga može ubrzati. Za izlječenje je potrebno vrijeme i opetovano djelovanje sugestije, ili nekog drugog terapijskog sredstva. Cohen to priznaje, ali napominje da i nekoliko sati predaha od terora prerevne savjesti pruža čovjeku mogućnost spoznaje da njegovi strahovi i depresija nisu rezultat stvarne krivnje, već djelovanja superega i njegove želje za pretjeranim kažnjavanjem. Čovjek, nakon što je na trenutak pogledao vlastiti život izravno, bez izobličenja izazvanih neurotskim simptomima, može iskusiti barem djelomičnu promjenu u pravcu prihvaćanja sebe onakvim kakav jest. Mnogi pacijenti koji posjećuju ordinacije psihoterapeuta imaju daleko slabije mišljenje o sebi i svojim mogućnostima, pa je zadatak terapeuta da im popravi sliku koju imaju o sebi.
Moć i nemoćJackson vjeruje da je to moguće uz pomoć LSD-a, za koji tvrdi da može u cjelini restrukturirati karakter. Ta je tvrdnja zasnovana na iskustvima pacijenata koji su za vrijeme seanse s LSD-om doživjeli smrt i ponovno rođenje. Radi se o simboličnom umiranju superega i čovjek se ponovo rađa oslobođen starih krivnji. Terapija, prema ovom shvaćanju, pruža novi početak. Važno je da se pacijent u tom razdoblju ne vrati starim navikama vlastitog uma. Cohen upozorava da ovo snažno sredstvo za mijenjanje svijesti nerijetko koriste terapeuti koji nisu razriješili vlastite probleme, što će se odraziti na pacijente, osobito u osjetljivoj fazi neposredno nakon primjene droge. Ne propušta napomenuti da je pravu analizu djelovanja u ovom trenutku nemoguće napraviti, da bi zatim diskretno podsjetio da je ovakav oblik terapije znao povoljno djelovati kod smetnji poput psihogenog bola i impotencije.
Ples na žici između službene znanosti, koja je LSD diskvalificirala kao opasnu drogu što vodi u ludilo i terapeuta koji će se, ako nigdje drugdje onda u slučajevima gdje više ništa ne pomaže dohvatiti i droge, danas se svodi na akademske rasprave i diskretne pokušaje vraćanja na scenu već osuđenog LSD-a. Neki još uvijek podsjećaju na istraživanja provedena prije 1967. godine, dakle prije definitivnog stavljanja LSD-a na listu br. 1 zabranjenih narkotika u SAD. Uz Cohena i Jacksona, primjenu je droge zagovarao i Sandison. On tvrdi da LSD najbolje rezultate daje kod onih koji pate od nedostatka samopouzdanja, te osoba koje ne mogu prežaliti neki osobni gubitak. Najboljim kandidatima proglašava one koji ne mogu pronaći pravi smisao u životu. Time se tumači golemi interes za supstance koje proširuju svijest među američkim studentima. Sandison u grupu onih kojima bi LSD mogao pomoći stavlja i one koji pate od pretjeranog straha, pasivnosti, agresije ili, pak, psihopatije. Teški alkoholičari spadaju u posebnu grupu, jer je upravo utjecaj LSD-a na dipsomaniju istraživan s posebnim interesom.
U vrijeme dok je LSD još korišten u psihoterapiji, seanse su počinjale sa 25 mikrograma droge, blagom dozom koja je pacijentu trebala pokazati kako otprilike djeluje halucinogen. U narednim je seansama doza obično postupno povećavana, ali nikada nije prelazila 150 mikrograma. Bez obzira na količinu uzete droge, njeno bi djelovanje trajalo između četiri i osam sati, za vrijeme kojih je poželjno da se pacijent nalazi pod kontrolom medicinskog osoblja. Pacijenti bi reagirali na razne načine, uglavnom pokušavajući izbjeći suočenje s konfliktima u svojoj ličnosti, koji su bili uzrok njihovim tegobama. Zadatak je terapeuta bio da ih vraća na ono bitno. Pod LSD-om pacijenti su znali intelektualizirati, ili su učinili ono što se zove “bijegom u ljepotu”. Naime, halucinacije su postale vizualno toliko ugodne da je pažnja pacijenta prirodno skretala s doživljaja koji su vodili razrješenju njegove unutrašnje krize. Stare traume mogu isplivati brzo, katkada kao sjećanje na konkretan događaj, drugi puta u obliku simbola. Depersonalizacija i status promatrača trebali bi drogiranom omogućiti uvid bez emocionalne nelagode koja bi inače trebala popratiti cijeli proces. Međutim, kao što smo već rekli, depersonalizacija može biti vrlo neugodna i nestajanje ega, odnosno njegovo rastakanje pod utjecajem halucinogena, može proizvesti stanje panike.
Entuzijasti izmjenjenih stanja svijesti lakonski zaključuju da je cijeli život približavanje i udaljavanje od emocionalne zrelosti, pa i neugodni učinci jednog eksperimenta koji može biti koristan, ne mogu ništa bitno promijeniti. Ipak, izgleda da mogu, bar ako je suditi po ishodu bitke za uporabu LSD-a u psihijatriji. Jer, i najveći pobornici LSD-a priznaju da se najpovoljniji efekti droge gube u pacijentovoj okolini, ako ona nema razumijevanja za njega. Kada čovjek osjeti olakšanje kroz terapijski postupak, a zatim se vraća u staro stanje apatije, psihodelično će iskustvo samo produbiti njegovu depresiju. Drugim riječima, nema čarobnog štapića kojim se razrješavaju psihičke tegobe, pa makar se on zvao i LSD. S druge strane, isti može pokazati i svoje vrlo oštre zube.
Kod teških, neizlječivih alkoholičara LSD je navodno efikasan u preko 30 posto slučajeva, dok se spontano ozdravljenje bilježi kod svega 4 posto kronikalaca. Tako bar tvrde oni koji su drogu, u dozama od 200 do 600 mikrograma primjenjivali u suzbijanju ovisnosti koja u SAD već godinama predstavlja vrlo ozbiljan problem. Kako kažu, cilj je postizanje transcendentalnog iskustva koje će cugera nagnati da potraži smisao koji ide dublje od dna njegove čaše. Sidney Cohen na slijedeći način objašnjava iznenadna ozdravljenja teških alkoholičara, koja se u nekim slučajevima navodno zbivaju već nakon jedne seanse s LSD-om:
“Na vrhuncu iskustva granice se ega gube i javlja se jak osjećaj jedinstva s vanjskim svijetom. Svijesnost povezanosti s drugim ljudima i Svemirom jača, jer čovjek u cjelini prihvaća realnost ovih osjećaja. Njegovo viđenje jastva drastično se mijenja. Beznadežni i griješni pojedinac sada je jedno sa značenjem i vrijednošću. Lomi se veza s mizernom prošlošću i stvara budućnost puna nade. To je uskrsnuće, ponovo rođenje i novi početak. Životna se pravila iznenada mijenjaju. Što se dogodilo ? Očito je “loši ego” raspršen i zamijenjen “dobrim egom”, onim koji ne kažnjava, što je urodilo rasterećenjem. Jak osjećaj pripadanja i vlastite vrijednosti daje novo značenje novom svijetu, a mijenja se i način na koji ga čovjek doživljava...”.
Cohen se obratio šezdesetdvojici istraživača u SAD i Europi koji su ispitivali djelovanja meskalina i LSD-a na ljudsku svijest. Četrdesetčetvero je odgovorilo na poslani upitnik, pa su sakupljeni podaci o nekih 25 tisuća seansi u koje je bilo uključeno oko 5 tisuća osoba. Ispitanici su primili meskalin i/ili LSD jednom do 80 puta. Doze su bile od 50 do 1.500 mikrograma za LSD i 200 do 1.200 miligrama za meskalin. Teže fizičke smetnje, osim jednog sumnjivog slučaja koronarne okluzije, nisu zabilježene, čak ni kod kroničnih pijanaca, kod kojih je postojala bojazan glede funkcije jetre. U nekim je slučajevima droga izazvala fizičku nelagodu, mučninu, povraćanje, glavobolju i bolove u tijelu. Strah i stanje panike uglavnom su registrirani u fazi borbe pacijenta za održanje kontrole nad doživljajima koji naviru iz svijesti pod utjecajem droge. Neki su uslijed poremećena osjećaja za vrijeme pokazivali znakove jakog straha od mogućih komplikacija i dojma da se neće nikada vratiti u normalno stanje. Napadaji panike, koji su proizlazili iz nemoći pacijenta da ovlada situacijom prijetili su mogućim tjelesnim povredama, koje su spriječene tako da je ispitanik ostao pod stalnom paskom liječnika. Valovi paranoje znali su se izmijenjivati s ekstatičnim stanjima u kojima su se pacijenti nerijetko razodijevali.
Neželjeni se efekti javljaju i u danima nakon same seanse. Halucinogeno stanje može potrajati i 48 sati nakon isteka djelovanja droge. Bljesak sjećanja na iskustva pod utjecajem droge, tzv. “flashback”, može se javiti i mjesecima, čak i godinama iza senase, sasvim neočekivano, u raznim okolnostima. To se, doduše, najčešće događa onima koji su u životu uzeli znatnu količinu LSD-a, a literatura bilježi i one koji su s druge strane ovog, normalnog stanja svijesti, ostali trajno. Spominju se i “horror” tripovi karakterizirani zastrašujućim vizijama, a smatra se da LSD djeluje tako da inhibira monoaminooksidazu (MAO), glavnog cenzora u ljudskom mozgu, koji odlučuje o tome što je za nas normalno, a što “izvanosjetilno” iskustvo. MAO filtrira doživljaje, pa, kada ga nešto izbaci iz stroja, u područje naše svijesti prodiru i ona najnevjerojatnija sjećanja poput onoga jednog hippiyja koji se sjetio što je primalja govorila kada se on rađao. Zapanjujući je podatak da do moždanih struktura kroz sve moguće prepreke dopire samo 1 posto molekula LSD-a unijetih u organizam, a halucinacije nastupaju kada su one već napustile mozak ! Jesu li sjećanja o vlastitu rađanju stvarna ili su konstrukcija našeg uma još je uvijek upitno.
Izvješća o tretmanu LSD-om navode nekoliko primjera zapadanja u psihotična stanja, a u dva je slučaja droga po svemu sudeći dovela do samoubojstva korisnika. Ranije spomenuta sjećanja na vrlo su dramatičan način ukazala na opasnost od LSD-a u slučaju mladića koji se pod utjecajem droge sjetio kako je u dobi od četiri godine usmrtio svog brata, tada još dojenče. Paranoja je otišla tako daleko da se natjeran savješću prijavio policiji. Istraga je ustanovila da se spomenuti zločin nikada nije zbio, a psihijatri su vrlo uvjerljivo sjećanje mladića objasnili njegovom željom za nestajanjem djeteta koje je privuklo svu pažnju roditelja. Školski je primjer psihoze i žena koja je u tri godine uzela 200-300 tripova LSD-a, a kombinirala ga je s drugim drogama i nekim sedativima. Višegodišnje nekontrolirano uzimanje psihoaktivnih sredstava rezultiralo je teškim oblikom psihoze i potpunom nemoći u kontroliranju iracionalnih strahova i halucinacija koje redovno nadiru i bez posredstva LSD-a.
Statistike bazirane na spomenutim istraživanjima pokazuju da je jedan na svakih 830 pacijenata neuspješno pokušao samoubojstvo, dok je ono pošlo za rukom jednome od svakih 2.500 ispitanika na kojima je provedena terapijska primjena LSD-a. Dugotrajnija psihotična stanja izazvana drogom zabilježena su češće, jednom u 550 slučajeva, dok su kraće psihotične epizode relativno uobičajene.
Ricks misli da su droge sredstvo proširenja, ali i suženja svijesti, što otvara vrata raznoraznim manipulacijama lidera nekih sekti, ali i obavještajnih službi, o čemu ćemo reći nešto više malo kasnije. Na opasnost upućuje već i sama činjenica da osobe pod utjecajem LSD-a postaju hipersugestibilne. Fantastična je, iako navodno točna, tvrdnja da halucinogene droge ne pogađaju samo onoga tko je njima tretiran, već i samog terapeuta ! Seanse s LSD-om na neobjašnjiv način djeluju na podsvijest onoga tko ih vodi, pa je nemali broj psihoterapeuta koji završavaju s psihičkim tegobama nalik onima svojih pacijenata, koje su tretirali halucinogenom. Cohen opisuje simptome koji se javljaju u ovakvim slučajevima: neki terapeuti nakon svega nekoliko kontakata s drogom doživljavaju psihotični slom, a znaju se javiti megalomanske ideje i opsesija vlastitom veličinom. Nastupaju depresije, a nekoliko je praktikanata narkoterapije navodno završilo svoj život samoubojstvom.
Loši tripoviKonačno, kada već govorimo o negativnim efektima LSD-a, treba imati na umu da je kemijski čisti “acid” danas dostupan samo rijetkim istraživačima, dok ulična droga u pravilu pokazuje nazočnost značajnih onečišćenja. Upravo ti neželjeni dodaci mogu biti uzrok lošim tripovima i katastrofalnim posljedicama uzimanja droge, koja se u ilegalnoj prodaji nalazi u obliku pilula, ampula i nakapana na šećerne kocke. Prosječna doza u ovim ilegalnim pripravcima je 100 mikrograma, a djelovanje droge počinje 30-45 minuta nakon unosa u tijelo.
Dick, pedesetgodišnji američki biznismen iz Masachussettsa, nekada je redovito uzimao LSD. Računa da je u životu uzeo nekoliko stotina različitih doza droge. Jednom se radilo o maksimalno dopuštenoj količini “acida”, ali se ne sjeća kolika je ona bila: “Kada je trip započeo shvatio sam da će biti drugačiji, bitno različit od svih ranijih. Mene je naprosto nestalo. U slijedećem sam trenu imao osjećaj da sam bog, ili bar neko božanstvo. Teško je opisiva ta opasna iluzija svemoći koju čovjek u takvoj situaciji doživljava. Vidio sam pet Buddha kako se rotiraju oko moje glave, a spontano su mi kroz usta izlazile mantre, svete riječi hinduističke religije. Bilo je to jedno od mojih posljednjih iskustava s drogom. Sant Kirpal Singh, moj indijski duhovni učitelj, rekao mi je da se okanim ovakvih poigravanja sa zdravim razumom i ja sam ga poslušao. Nisam dirnuo drogu još od 1974. godine i ne kajem se. Mislim da oni koji žele duhovno napredovati to ne mogu požurivanjem procesa koji ima svoju dinamiku i zahtijeva napor pri nepomućenoj svijesti...”.
Dok znanstvene raspre pretežno spominju nekoliko desetina tripova kao maksimalnu izloženost LSD-u, u podzemlju droge nisu rijetki oni koji su uzeli daleko veće količine. Zvijezde show-businessa to nisu ni tajile, pa je, recimo, poznato da je John Lennon iza teških zavjesa na prozorima svog uvijek zamračenog apartmana u njujorškoj zgradi Dakota, ispred koje je i ubijen, redovito uzimao velike količine LSD-a. “Yellow Submarine”, hit “Beatlesa” od mnogo godina ranije, zapravo je opjevao žutu kapsulu koja sadrži toliko popularni halucinogen. Za Lennona tvrde da je jednom pod stalnim djelovanjem LSD-a proveo čitava tri tjedna, a za to se vrijeme mogao kretati samo četveronoške. Živčani mu je sustav pretrpio toliko dramatične promjene da više uz pomoć LSD-a nije ni mogao halucinirati! Prema Philipu Normanu, goleme su količine droge kod najpopularnijeg “Beatla” prouzročile osobito degutantan oblik antireligijske histerije. On bi još u ranim danima u Hamburgu sa balkona urinirao po časnim sestrama i, smijući se luđački, vjernicima koji su išli u crkvu pokazivao kip Isusa preko kojeg je bio navučen prezervativ.
I Hunter Thompson svojim iskustvima potkrepljuje tezu da LSD vodi u ludilo. Kako kaže, nakon trodnevnog je “tripa” osjećao kako mu je mozak doslovce spržen i imao je dojam da mu funkcioniraju još jedino osnovni instinkti.
Ubojstvo 18-godišnjeg Crnca na čuvenom koncertu “Rolling Stonesa” u Altamontu vrlo je vjerojatno rezultat djelovanja lošeg LSD-a kojim je bila drogirana većina od čak 400 tisuća posjetilaca, a kontinuiranom se trovanju ovom tvari pripisuje želja za oživljavanjem poganskih kultova i mitova poput onoga o “ocu magije”, Aleisteru Crowleyu, koji je u 72. godini starosti umro u jednoj engleskoj ubožnici. Bio je teški ovisnik o alkoholu i heroinu.
Teoretičari psihodeličnog pokreta tvrdili su da je “vatra sv. Antuna” zapravo srednjovjekovni naziv za trovanje lisergičnom kiselinom, a vjerovali su da je Hieronymus Bosch svoje jezive kreature slikao intoksiciran halucinogenom koji je proizvodila gljivica Claviceps purpurea na žitarici odstajalog kruha. Kroničnim trovanjem halucinogenom gljivicom, koja je izrasla na starom kruhu, tumačen je misterij broda-fantoma “Marie Celeste”, koji je pronađen napušten usred oceana. Na brodu nije bilo žive duše, a s tanjura se još dimila nedavno pripremljena hrana. Vrijeme je bilo lijepo, na palubi nije bilo tragova borbe i, općenito, nije bilo nikakva vidljiva razloga da posada napusti brod. Tu uskaču teoretičari psihodelika i tumače da su članovi posade, kronično zatrovani starim kruhom, kolektivno povjerovali u to da mogu letjeti i poskakali s palube ! Možda nemoguće, ali svakako zabavno.
Mistično-religijsko iskustvaKada su u pitanju izleti u svijet halucinacija izazvanih velikim količinama psihoaktivnih droga moramo se ponovo vratiti nezaobilaznom dr. Johnu Lillyu. Njegova znanstvena biografija “The Scientist” (“Znanstvenik”) opisuje podvige ovog putnika po unutrašnjim svjetovima. Prema nekima, riječ je o jedinstvenom svjedočanstvu čovjeka koji se potrudio neizrecivo pretočiti u znanstveni, ali razumljiv jezik.
Lilly se javlja na sceni u trenutku kada neurofiziologija špekulira o tome što se događa s ljudskim mozgom kada se on nađe potpuno izoliran od svih vanjskih podražaja. Prevladava uvjerenje da će naše vijuge utonuti u dubok san bez snova, ili se iskopčati na neki drugi način, nađemo li se u situaciji kada ih vanjski podražaji ne tjeraju na rad. Čovjek koji je u NIMH-u (National Institute of Mental Health) negdje oko 1954. godine konstruirao tzv. izolacijski ili flotirajući tank bio je upravo John Lilly. Tank je plastična ili metalna kutija koja podsjeća na lijes, a kada se zatvori ne propušta ni najmanju količinu svjetla, što je isključivalo sve vizualne podražaje. U samom je tanku tridesetak centimetara vode zasićene tzv. Epsomovom soli, pa će tijelo onoga koji u njemu leži slobodno plutati, čime će se u potpunosti osloboditi znatni dijelovi mozga koji se bave upravljanjem tijela na koje djeluje gravitacija. Toplina je vode slična onoj ljudskog tijela, pa ispitanik uskoro neće ni osjećati da lebdi u otopini soli, dok će mu uši biti začepljene gumenim čepovima koji će sprečavati prodiranje vode, ali i zvuka. Ventilacija je u tanku diskretna i nečujna. Glava korisnika ovog mjesta vječne tišine je iznad vode i on u vrlo kratkom razdoblju doživljava stanje potpune opuštenosti. Već su prva iskustva s izolacijskim tankom pokazala da se s ljudskim mozgom događa nešto sasvim suprotno, no što je do tada većina istraživača pretpostavljala. Čovjek, naime, putuje u unutrašnje svjetove svoje svijesti upoznajući sve one skrivene tajne svog bića do tada tako dobro prikrivene vanjskim aktivnostima i informacijama. Zabilježena je povećana kreativnost i sposobnost rješavanja životnih problema, a sustav samoregulacije RAS navodno pokazuje zadivljujuću fleksibilnost i, prema Michaelu Hutchisonu, neposredno nakon izlaska iz tanka podiže osjetljivost ispitanika na zvuk za čak dvadeset tisuća puta ! Tankom se počinju služiti znanstvenici, književnici, glazbenici i mnogi drugi kojima je kreativnost uvjet opstanka, a uz tankove koji se nalaze u slobodnoj prodaji otvara se sve više specijaliziranih centara u kojima svatko može, uz minimalnu naknadu, odležati par sati u totalnoj izolaciji od vanjskog svijeta. Lilly tvrdi da je cijela stvarnost, kakvu je vidimo, zapravo dogovor između naše svijesti i prirodnih zakona, pa je ona relativna. Svijet vidimo zasnovan na prihvaćenu vjerovanju, koje se u tanku, kako to on objašnjava, može razgraditi. Očito je da su to svi prihvatili kao izmijenjeno stanje svijesti, jer uskoro nakon toga, po djelu Paddyja Chayefskog, Ken Russell snima film “Altered States” (u nas je prikazivan pod imenom “Korijeni priviđenja”, s Williamom Hurtom u naslovnoj ulozi). Romantizirana istraživanja Johna Lillyja postižu veliki uspjeh, a osobiti interes izazivaju neobična ispitivanja kojima se ovaj osobenjak bavi tijekom 1963. i 1965. godine, u svom usamljenom laboratoriju na otoku St. Thomas, u sklopu Djevičanskog otočja u Karipskom moru.
Lilly tamo uzima LSD i pod utjecajem droge liježe u tank, ne bi li doživio njeno djelovanje nepomućeno vanjskim izazovima. Prvi puta ubrizgava količinu od 300 mikrograma droge i u uvjetima potpune izolacije doživljava kompletno otcjepljenje od vanjske stvarnosti što kod njega proizvodi panični strah, pa će u kasnijim eksperimentima biti oprezniji.
U St. Thomasu ga zatiče zahtjev švicarske tvrtke “Sandoz” za vraćanjem 100.000 mikrograma LSD-a, kojeg ova industrija povlači s tržišta pod pritiskom američkih vlasti. Od 1967. godine on nastavlja iste pokuse, ali koristeći halucinogenu supstancu kojoj ne želi u knjizi otkriti identitet, pa je naziva “vitamin K”. Iz tog su razdoblja dvije krivulje kojima Lilly želi pokazati da unutarnji svijet koji ćemo pod halucinogenom drogom iskusiti prije svega ovisi o njenoj koncentraciji u krvi.
Tako kod 30 miligrama “vitamina K” Lilly putuje onime što zove Unutrašnjom Stvarnošću, a vrhunac iskustva nastupa nakon desetak minuta. Iskustva se opisuju u terminima “ja”. Kod 75 miligrama droge, nakon četvrt sata kulminira iskustvo onoga što Lilly opisuje Vanzemaljskom Stvarnošću, kod 150 miligrama Mrežom Stvaranja, a doza od 300 miligrama vodi u područje svijesti koje Lilly označava Nepoznatim.
Medicinski gledano, ovo je zadnje područje krajnja točka koju teško da je Lilly i mogao percipirati, jer se nalazi na granici kome. Ostala su vezana uz fantastične opise i bića sazdana od svjetlosti pomoću kojih se istraživač trudi dokazati da u tim unutrašnjim svjetovima postoji sistematizacija doživljaja, da su oni bar donekle predvidivi i da je moguće više puta uzastopno otići na “isto mjesto”. To bi, dakako, dalo tim nivoima postojanja legitimitet stvarnih, kao što je to, uostalom, slučaj u religijama, osobito orijentalnim. John Lilly je ostao marginalac s reputacijom ekscentrika što se pola života bavio izučavanjem glasanja delfina, koji su, po njemu, visokorazvijena bića s gigantskim mozgom u čije tajne mi još nismo kadri zaviriti. Mada se jednom i sam navodno održavao čak tri tjedna pod stalnim djelovanjem droge ubrizgavajući si određenu količinu psihoaktivne supstance svaka dva sata, uz pauzu od tri sata dnevno kada je spavao, bio je svijestan da je previše njih završilo u ludnici igrajući se razumom poput njega.
Religijski doživljaj jedna je od najpriželjkivanijih stvari koju čovjek može dobiti od LSD-a. Neki čak smatraju da je iznenadni uvid pod utjecajem droge zapravo jednak učinku trenutne duhovne iluminacije, nakon koje ljudi bez teškoća napuštaju svoje loše navike, sklonost nasilju, drogama, malodušnosti i alkoholu. Dakle, po tom shvaćanju u korijenu je transformacije izazvane LSD-om–religijski doživljaj.
Masters i Houston bilježe učinke LSD-a na 206 ispitanika, a posebnu pažnju posvećuju upravo duhovnim doživljajima. Iz tabele se vidi da je transcendentalni faktor kod ove droge vrlo bitan:
N = 206 ispitanika
Religijske vizije
Postotak
Bilo kakve religijske vizije
96
Religijska arhitektura, hramovi i crkve
91
Religijske skulpture, slikarije, obojena prozorska stakla
43
Religijski simboli: jin-yang, Davidova zvijezda itd.
34
Mandale
26
Religijske figure: Krist, Buddha, sveci, božanstva
58
Đavoli, demoni
49
Anđeli
7
Čudesne vizije, stupovi svjetla, gorući grmovi, Bog u kovitlacu
60
Kozmološke vizije: galaksije, nebeska tijela, nastajanje Svemira, Sunčevog sustava, Zemlje (doživljeno kao religijsko iskustvo)
14
Vjerski rituali: scene iz suvremenih kršćanskih, židovskih i muslimanskih rituala
8
Suvremeni orijentalni rituali
10
Drevni grčki, rimski, egipatski, mezopotamski i slični rituali
67
Primitivni rituali
31
Čak će tri četvrtine onih koji iskreno teže prema mističnom iskustvu takvo i imati pod utjecajem LSD-a, tumači dr. Huston Smith, profesor filozofije s MIT-a. To će iskustvo biti praktično jednako spontanom religijskom iskustvu, a već spomenuti Masters i Houston napominju da je svega nekolicina od 206 ispitanika imala duboko mistično-religijsko iskustvo. Svi su oni bili višegodišnji praktikanti različitih meditativnih tehnika, stariji od 40 godina i intelektualno visoko iznad prosjeka. Radilo se o kreativnim i stabilnim ličnostima, koje su, kako sugeriraju autori ove studije, bile u određenom smislu zrele za takvo iskustvo, pa je LSD odigrao ulogu okidača. Treba, međutim, napomenuti da svi učitelji meditativnih tehnika upozoravaju kako mistična iskustva ne treba poticati ovakvim sredstvima. Drugim riječima, drogu ne treba uzimati ni u kom slučaju ! Nije u igri samo puko moraliziranje, već postoji realna mogućnost da unošenje halucinogenih supstanci izvana potiskuje proces proizvodnje molekula koje su biokemijski korelat duhovna iskustva u organizmu čovjeka. Isto kao što uzimanje insulina na neki način uljenjuje gušteraču, onaj organizam koji se oslanja na egzogenu stimulaciju spiritualnog razvoja zapravo blokira svoj napredak.
Posljednjih se godina mnogo govori o pinealnoj žlijezdi kao “trećem oku”, a neki autori, poput dr. Ricka Strassmana, misle da se “kemija Prosvjetljenja” svodi na konverziju hormona te žlijezde, melatonina, u spoj 6-metoksi ili 10-metoksi harmalan, kojem se pripisuju halucinogena svojstva.
Zanimljivo je da u devedesetima interes za droge kao sredstvo stjecanja duhovnih iskustava postupno pada i ustupa mjesto različitim supstancama koje će zablokirati enzim MAO i time endogenim psihoaktivnim tvarima, dakle onima koje proizvede naše vlastito tijelo, omogućiti djelovanje na našu svijest. To bi bilo najbliže spontanom, prirodnom mistično-religijskom iskustvu potaknutom kemijskim djelovanjem na živčani sustav čovjeka.
Iako nedvojbeno postoji neka vrsta neurofiziološke osnove Prosvjetljenja, poruka duhovnih majstora je nedvosmisleno jasna: nemojte uzimati nikakve droge, jer ćete si time u zamjenu za umjetno iskustvo uskratiti prirodni i spontani prijelaz u viša stanja svijesti ! Izgleda da unos psihoaktivnih i sličnih tvari izvana doista potiskuje proces proizvodnje vlastite baze za duhovnu iluminaciju. A to se ne odnosi samo na teško objašnjiv metafizički koncept konačne Spoznaje, već i one svakodnevne sitne pomake u našem životu.
To je shvaćanje u oštroj suprotnosti s onime propovjednika psihoaktivnih supstanci, a i čini se da je na Zapadu vrijeme nekritičkog oduševljenja halucinogenim drogama nepovratno prošlo. U razgovoru s nekoliko američkih umjetnika koji su u šezdesetima i sedamdesetima oduševljeno eksperimentirali halucinogenima shvatio sam da govore u prošlom vremenu. Svi su spontano prestali uzimati droge pred jednu do dvije decenije, ali se i dalje bave različitim duhovnim disciplinama koje zahtijevaju odricanje, vrijeme i napor. Nakon zadovoljenja prvobitne znatiželje, više nisu osjećali da im droge mogu pružiti trajne i istinske vrijednosti u životu.
“Serum istine”Tu se treba osvrnuti i na problem ovisnosti vezane uz LSD. Taj halucinogen ne izaziva ovisnost poput heroina ili kokaina, ali i sam Sidney Cohen priznaje da vrlo vjerojatno postoji određena psihološka ovisnost koja se razvija kod onih koji su LSD uzimali mnogo puta, odnosno iskustva s halucinogenima ugradili u svakodnevni život. Njihov nagli izostanak može izazvati depresiju, ili simptome dijelom slične apstinentskima.
Dakako, uz LSD ide i kriminalistička priča koja uključuje sve, od obavještajnih agencija i poznatih gangstera do tajnih odjela vezanih uz vojsku. “Serum istine” oduvijek je bio san špijuna koji nisu mogli slomiti protivničke igrače. Nijemci su upotrebljavali skopolamin, Rusi na Mađarima 1956. godine meskalin, a “ispiranje mozga” obavljali su uz pomoć haloperidola. Najpoznatija droga koja tjera ljude da govore istinu vjerojatno je natrijev pentotal, tvar sintetizirana još 1911. godine. Zasigurno je dosta priča plod mašte, no o sovjetskim eksperimentima na politički nepoćudnim Mađarima svjedoči i nobelovac, čovjek koji je iz horgoške paprike izolirao vitamin C, dr. Albert Szent-Gjorgji. A, za pentotal iz filmova zna svaki klinac. U novije su vrijeme obavještajne službe eksperimentirale sa jakim i pogubnim halucinogenom kinuklidinil benzilatom ili, kako ga skraćeno zovu–BZ.
Na “meniju” se, kao potencijalni kandidat za “serum istine” našao i LSD, a prvi puta je postalo jasno da je ova droga itekako zanimljiva kada je 1953. godine tadašnji šef CIA-e, Allen Dulles, odobrio kupovinu čak 10 kilograma čistog LSD-a. Solidna doza s kojom bi se moglo potrovati oko 100 milijuna ljudi, pa se netko gazdu sjetio pitati što će mu to. Odgovorio je da treba s tržišta ukloniti sve ono što bi mogli kupiti Rusi i kasnije uporabiti kao kemijsko oružje. Priče su zamrle da bi se opet aktivirale negdje 1975. godine, kada je otvoren jedan od brojnih tajnih dosijea i na svjetlo izmilila istina o tome kako su vojska i špijunaža intenzivno istraživali efekte LSD-a na ponašanje ljudi. Neki autori teško terete Nixona, koji je navodno još 1971. godine izdao nalog Huntu i Liddyju, budućim vinovnicima afere “Watergate”, da LSD-om drogiraju kandidata za američkog predsjednika, Andersona. Ispostavilo se da to nije izvedivo, pa se nastavilo s planovima kako na trip poslati bradatog kubanskog vladara Castra i Gamala Abdela Nasera. Isti izvor tvrdi da je veći dio dosijea, koji su se odnosili na moguću uporabu LSD-a kao sredstva za izazivanje masovnih halucinacija, dao uništiti još 1973. godine Richard Helms.
Mnoge su stvari ipak izbile na vidjelo, pa su neke službe optuživane da su davale LSD studentima bez njihove privole, a često i da oni to nisu ni znali. Posebno su obučene prostitutke odvodile “mušterije” u stanove snabdjevene ogledalima, iza kojih su se nalazile skrivene kamere. Istima bi davali određene doze LSD-a, njihove bi se reakcije snimale, a bilo je i žrtava. Ljudi nisu znali što se događa i u panici su se znali ozlijediti, ili pak skočiti s prozora. Za osobito rizične eksperimente na ljudima optužen je jedan ugledni stručnjak, dr. Harris Isbell, a kao onaj koji se bavio istraživanjima LSD-a kao mogućeg “seruma istine” najčešće se spominje jedan ekscentrik, dr. Sidney Gottlieb.
Znanost je izgubila nevinost u očima običnih ljudi, osobito kada je postalo jasno da se kao naknada za dragovoljno sudjelovanje u ispitivanju LSD-a narkomanima davao heroin ! Edward Kennedy je dobro kapitalizirao ove grijehe CIA-e i započeo s oštrom javnom kampanjom protiv prevelikih ovlasti koje neke obavještajne službe imaju. Pokusi na Amerikancima bez njihova pristanka, o kojima se govorilo i pred posebnom komisijom američkog Senata, šokirali su javnost.
U igru su bili uključeni i neki američki gangsteri, poput Ronalda Starka, koji je na ilegalno tržište u SAD bacio čak 50 milijuna doza LSD-a, navodno bar dio u dogovoru s CIA-om. Tipovi poput Starka vjerojatno su trebali određenim, nepoćudnim društvenim katerogijama uvaliti drogu, kako bi ih diskreditirali i otupili oštricu njihova društvenog djelovanja. Stark se muvao po cijelom svijetu, počesto gostovao u zatvorima, a da nikada nije rasvijetlio svoju ulogu u lansiranju golemih količina LSD-a na američko tržište. Umro je 1984. godine i tajnu uloge podzemlja u igrama oko halucinogena ponio sa sobom u grob.
Kemijsko oružjeDa je vojska detaljno istražila sve mogućnosti glede primjene LSD-a u operacijama na terenu postaje očito pročitate li analizu pod naslovom “War Without Death”(“Rat bez smrti”), nezaobilaznog Sidneya Cohena. U kasnim šezdesetima američka vojska s mnogo entuzijazma traga za oblikom u kojem bi droga bila najupotrebljivija kao kemijsko oružje, za koje se govorilo da “nije smrtonosno, a može na 8 do 10 sati onesposobiti neprijatelja”. Generali su impresionirani podatkom da je dovoljno svega 20 kilograma droge da se na trip pošalje cjelokupno stanovništvo Sjeverne Amerike. Ista je droga bez boje, okusa i mirisa, pa ju je,ako se upotrijebi u obliku raspršenih kapljica, nemoguće otkriti u vodi ili zraku. Doduše, u kloriranoj je vodi efikasnost droge nešto umanjena, a i ona se uz pomoć vode u kojoj je topiva može ukloniti s kontaminirane hrane. Kroz kožu će prodirati teže, no naiđe li i na najmanju ranu, djelovati će kao da je unesena u organizam preko hrane ili vode. Iako je vodovod kao posrednik kod masovne intoksikacije stanovništva upravo idealan, teško je vjerovati da bi se droga tamo dala lako ubaciti.
Uspije li to, scenarij koji opisuje efekte uistinu je dojmljiv. Otpora ulasku stranih trupa praktično ne bi bilo. Svaki bi grad izložen ovakvu napadu prestao funkcionirati, nestalo bi svake organizacije koja bi ustupila mjesto posvemašnjem kaosu, koji bi trajao još dugo nakon što bi se stanovnici otrijeznili od utjecaja halocinogena. Bio bi to zapravo vrlo humani rat, tvrdili su generali. Bez ljudskih žrtava, samo s pokojom glavoboljom. Čitava bi priča završila prije no što bi uopće i počela.
Cohen je očito dobro upućen, jer u jednom dijelu teksta koji je mnogo puta citiran, govori: “... Prikazan je jedan film o jedinici koja je bez svog znanja izložena halucinogenoj drogi. Vojnici uopće nisu bili svjesni abnormalnog stanja u kojem su se nalazili. Nisu mogli obavljati ni najjednostavnije zadatke, niti su mogli shvatiti naređenja. Narednik koji nije volio kavu (droga im je podvaljena u kavi, op. a.) ponašao se normalno, ali je jedinica bila u rasulu. Nakon pauze za kavu, dvojica se vojnika nisu mogla prestati smijati i bespomoćno su kikotali cijelo popodne. Ostatak ljudi je bio neupotrebljiv za bitku. Pokušali su slijediti složene narednikove naredbe, ali je discipline i preciznosti sasvim nestalo. Situacija je podsjećala na komediju, vojničku farsu koju bismo mogli nazvati “Dan kada se vojnici nisu mogli prestati smijati”...”.
Kod ovakve vrste primjene droge nemoguće ju je dozirati, pa bi zacijelo bilo dosta onih koji bi primili visoku dozu, što bi, prema saznanjima američke vojske, rezultiralo panikom i strahom od ludila. To bi dovelo do masovnih ubojstava, ali i samoubojstava. Kod priličnog broja osoba ova bi intoksikacija LSD-om dovela do trajnije psihoze, a primjedbama da bi zapravo ipak bilo teško drogu dovesti do krvotoka tih zamišljenih protivnika suprotstavljaju se podaci poput onoga da bi bilo dovoljno da nečiji prsti stignu u pripadna im usta samo na tren, pa bi to moglo dovesti do haluciniranja uslijed malih i nevidljivih količina droge koja se na prstima može zadržati i danima nakon što su oni došli u dodir sa aerosolima spravljenim iz narkotika. Po ludilom zahvaćenom gradu zaredale bi pljačke trgovina, bijegovi iz zatvora i nezapamćeni zastoj prometa, dok bi vlasti očajnički pokušavale dokučiti što se zapravo događa. Bolnice bi se punile ranjenim i sluđenim ljudima, a u mrtvačnice bi pristizali oni koji nisu imali sreće da prežive nezapamćeno kolektivno ludilo. Bio bi to vrhunac morbidne vizije arhitekata masovne destrukcije izazvane djelovanjem jedne od najjačih poznatih halucinogenih droga.
Romantično doba “crvene opasnosti” nepovratno je prošlo, pa je strah od Rusa naoružanih drogama danas bez ikakve osnove. A i izgleda da je LSD kao kemijsko oružje odbačen još početkom sedamdesetih, po svemu sudeći zbog nekih nedostataka zbog kojih se ovaj otrov nije mogao, usprkos svojoj djelotvornosti u iznenađujuće maloj koncentraciji, dobro rasporediti na mnogo ljudi. Ono što je ostalo priče su o globalnoj zavjeri, prema kojima iza zasipavanja tržišta halucinogenim drogama stoje nevidljive, podle i nama teško dokučive sile. Za neke su to obavještajne službe, za druge centri financijske moći koji prema danas popularnim teorijama, iz sjene upravljaju čitavom našom kuglom. Oni tako odlučuju koliko nas treba pošandrcati i koga treba neutralizirati ako se suviše približi istini o pravoj povijesti ljudske vrste. Teorije se zavjere danas uzimaju sasvim ozbiljno, ima autora koji tvrde da iza svega toga stoji, nitko drugi do–vanzemaljci. Oni su nam, kako to možemo pročitati u New Age literaturi, podarili razna čuda tehnologije, a mi im dozvoljavamo mutilacije životinja i otimanje ljudi. U naše ime taj su “deal” dakako napravile svjetske vlade, a jedna je od najčešće spominjanih manipulacija masom i lansiranje na tržište stalno novih psihoaktivnih supstanci koje pružaju nove, sve snažnije i uzbudljivije iluzije. To će jednog dana dovesti do takve gladi za izvanosjetilnim doživljajima da će buduća svjetska vlada uspostaviti kontrolu nad Zemljanima servirajući im juhu od koje će imati halucinacije 24 sata na dan.
U težim slučajevima izvanzemaljce okrivljuju i za silno razvijenu kemiju halucinogenih droga. Psihotropne tvari trebaju otupiti naš intelekt i spriječiti nas da iza određenih suptilnih promjena oko nas uvidimo zavjeru nezamislivih razmjera, koja će u biti razriješiti sukob čak sedam raznih vanzemaljskih civilizacija, koje vode bitku na našoj planeti, s različitim motivima. Isto tako kao što su nekada San Franciscom jurili hippyji golih guzica propovijedajući slobodnu ljubav začinjenu LSD-om, ili kako su to vjerovali, “vitaminom ljubavi”, danas neki drugi klinci jure okolo upozoravajući svijet na to da droge nisu ispale iz torbe vraga, već letećeg tanjura dinoida, reptoida, “sivih” ili kako ih sve već zovu.
Suludo, ali ljudi današnjice, bar na Zapadu, uglavnom ne uzimaju halucinogene droge iz znatiželje, već u potrazi za smislom. Kada u izmijenjenoj kemiji vlastita mozga ne nađu ono što su tražili, najčešće odustaju. Katkada to objašnjavaju iznenadnom svijesti o manipulacijama kozmičkih ili bar planetarnih razmjera, drugi puta željom za buđenjem, pročišćavanjem od molekula koje kreiraju stvarnost koja se ipak čini nestvarnom. I sam je bivši “Beatle” George Harrison, sjećajući se starih dana, rekao: “Imao sam tu tvar u jednoj bočici (LSD, op. a.), bila je to tekućina. Jednog sam je dana jednostavno bacio i rekao si da više to ne želim unositi u svoj mozak...”.
Dakako, entuzijasti halucinogena još ni izdaleka nisu izumrli. D. M. Turner u svom priručniku za korisnike halucinogena drogama tepa, dajući im zgodne nadimke, pa tako LSD naziva “molekulom savršenstva”, aludirajući prije svega na njenu negdašnju slavu kao sredstva za uklanjanje svih psihičkih tegoba. Vrhunac je slave dietilamida lisergične kiseline nedvojbeno prošao i sve je manje umjetnika koji svoja nadahnuća javno zahvaljuju ovoj supstanci. Tu i tamo ona ipak zabljesne, kao recimo iz usta nobelovca Karya Mulisa, koji je kao ekspert za DNA svjedočio na maratonskom procesu O. J. Simpsonu, negdašnjoj američkoj športskoj zvijezdi optuženoj da je priklala svoju bivšu suprugu i čovjeka koji se kod nje slučajno našao. Mulis se pred kamerama CNN-a pohvalio da je često uzimao LSD, koji je poticao njegovu kreativnost. Ta je izjava prokomentirana kao–ekscentrična.
Howard Stern, najotkačenija američka radijska megazvijezda čiju emisiju sluša čak 18 milijuna Amerikanaca, u svojoj skandaloznoj knjizi “Miss America” zajedljivo opisuje kako se s drogama prvi puta sreo u srednjoj školi, kada je netko držao predavanje o štetnosti narkotika i pri tome pokazivao uzorke istih. “Kada sam ga slušao, poželio sam isprobati svaku od njih”–tumači Stern, ismijavajući zastrašivanje javnosti kao posve neefikasno sredstvo u suzbijanju narkomanije.
Uskoro je to i učinio, da bi jednom, igrom slučaja, uzeo preveliku dozu LSD-a. Nakon što su mu prijatelji bezuspješno pokušali pomoći, odteturao je do kupaone i pogledao se u ogledalu:” Vidio sam kako mi lice postaje tamnocrveno, a zatim crno. Meso je otpadalo s mog lica, dok nisam vidio samo kosti. Žile u mojoj glavi pretvorile su se u crve i ti su crvi izlazili kroz moje očne duplje. Uz sve to, spopadale su me jezive misli i u nosnicama sam osjećao užasan smrad.
Zapalio sam cigaretu. Dim koji sam ispuhnuo bio je crn. Pogledao sam svoje ruke i vidio da mi dlake na njima rastu. Zatim su se pretvorile u insekte koji su šetali gore dolje...”.
Stern pokušava spriječiti navalu panike,a li dolazi do zaključka da mu je vid toliko slab da ne može sa zidnog sata očitati koliko je sati. Pomišlja da se radi o trajnom oštećenju mozga i odlučuje odagnati moru lijeganjem u krevet. Iskrivljena percepcija ostaje i kod zatvorenih očiju. Moli svog prijatelja Lewa da ga odvuče na obalu rijeke Charles u Bostonu, gdje se sve i odigrava. Uz svježi povjetarac s rijeke, pred jutro zapada u san. Halucinacije nestaju, ali Stern još dva tjedna pati od teške upale grla i otečenih žlijezda. Povremeno se vraćaju bljeskovi gadnog iskustva sa halucinogenom i ova danas ekstremno popularna zvijezda više nikada neće uzeti drogu. No, ni to neće biti kraj.
Howard Stern će još godinama patiti od opsesivnih misli i depresija, koje pripisuje opisanoj avanturi sa LSD-om. Tako je ovaj mag radijskih valova, koji je slavu stekao pozivajući u studio upravo ljude koji su sa sobom činili najveće ludorije, najbolja opomena onima koji na eksperimente sa drogama gledaju potpuno nesvijesni mogućih trajnih i tragičnih posljedica svoje mladenačke znatiželje.
⏬ їƒ ¥◎ʊ ℌ∂ґ℮ ¢ℓї¢к ◎η ℓїк℮ ¢ʊ℘ℓ℮ †їм℮ ƒ◎ґ
#420 #acid #cosmicforce ⏬⏬
#420 #acid #cosmicforce ⏬⏬
ʂɬ۷ơr